Episindan
epirubicin
UPUTSTVO ZA LEK
Episindan, liofilizat za rastvor za infuziju, 10mg Pakovanje: bočica, 1 x 10mg Episindan, liofilizat za rastvor za infuziju, 50mg Pakovanje: bočica, 1 x 50mg
Proizvođač: S.C. SINDAN-PHARMA S.R.L.
Adresa: 11 Ion Mihalache Bvd., Bukurešt, Rumunija
Podnosilac zahteva: Actavis d.o.o.
Adresa: Đorđa Stanojevića 12, 11070 N.Beograd, Srbija
Pažljivo pročitajte ovo uputstvo, pre nego što počnete da koristite ovaj lek.
Uputstvo sačuvajte. Može biti potrebno da ga ponovo pročitate.
Ako imate dodatnih pitanja, obratite se svom lekaru ili farmaceutu.
Ovaj lek propisan je Vama i ne smete ga davati drugima. Može da im škodi, čak i kada imaju iste znake bolesti kao i Vi.
Ukoliko neko neželjeno dejstvo postane ozbiljno ili primetite neko neželjeno dejstvo koje nije navedeno u ovom uputstvu, molimo Vas da o tome obavestite svog lekara ili farmaceuta
Šta je lek Episindan i čemu je namenjen
Šta treba da znate pre nego što uzmete lek Episindan
Kako se upotrebljava lek Episindan
Moguća neželjena dejstva
Kako čuvati lek Episindan
Dodatne informacije
Lek EPISINDAN je liofilizat za rastvor za infuziju koji sadrži aktivnu supstancu epirubicin-hidrohlorid. Pripada grupi lekova koji se nazivaju citotoksični lekovi, koji se primenjuju u hemoterpiji. EPISINDAN deluje tako da ćelije koje aktivno rastu, poput ćelija raka, uspore ili zaustave svoj rast i povećava verovatnoću da te ćelije umru. Ovaj lek pomaže u selektivnom ubijanju tkiva raka, a ne normalnog, zdravog tkiva.
Lek EPISINDAN se koristi u lečenju različitih tipova raka, bilo samostalno ili u kombinaciji sa drugim lekovima. Način na koji se ovaj lek koristi zavisi od vrste raka koji se leči.
Otkriveno je da je ovaj lek posebno koristan u terapiji raka dojke, jajnika, želuca, creva i pluća. Uz to, ovaj lek se može primenjivati za lečenje raka tkiva koja stvaraju krv, poput malignih limfoma, leukemija i multiplog mijeloma.
Lek EPISINDAN se takođe može kroz cev ubrizgati direktno u bešiku. To se nekad koristi u lečenju nenormalnih ćelija ili karcinoma zida mokraćne bešike. Može se koristiti nakon drugih terapija da bi se pokušalo sprečavanje ponovnog rasta takvih ćelija.
Ako imate alergiju (preosetljivost) na aktivnu supstancu epirubicin ili bilo koji od pomoćnih sastojaka leka EPISINDAN (spisak pomoćnih supstanci videti u odeljku 6. ovog Uputstva);
Ako dojite;
Ako imate mali broj krvih ćelija, pošto ih primena ovog leka može još više smanjiti;
Ako ste prethodno lečeni lekom EPISINDAN ili sličnim hemoterapijskim lekovima poput doksorubicina ili daunorubicina, pošto ranija terapija ovim ili sličnim lekovima može povećati rizik od neželjenih dejstava na lek EPISINDAN;
Ukoliko ste imali ozbiljnih problema sa srcem u prošlosti, ili ako sada primate terapiju za lečenje srčanih problema;
Ukoliko imate akutnu infekciju koja zahvata ceo organizam;
Lek EPISINDAN se ne sme primenjivati direktnim ubrizgavanjem u mokraćnu bešiku ukoliko je kod Vas prisutna nekontrolisana urinarna infekcija, zapaljenje mokraćne bešike, krv u urinu, tumori koji prodiru u zid bešike ili ukoliko postoji problem sa postavljanjem katetera.
imate poremećaj funkcije jetre ili bubrega
primili ste ili treba da primite bilo kakvu vakcinu.
Ovo će pomoći Vašem lekaru da odluči da li je ovaj lek podesan za Vas.
Molimo Vas recite Vašem lekaru ili farmaceutu ukoliko ste nedavno uzimali druge lekove, čak i one koji se izdaju bez recepta, a naročito sledeće:
Lek EPISINDAN se primenjuje intravenski tako da uzimanje hrane i pića nije u direktnoj vezi sa primanjem leka.
Lek EPISINDAN može da ošteti plod tokom trudnoće. Izbegavajte da ostanete trudni dok Vi ili Vaš partner primate terapiju lekom EPISINDAN. Ukoliko ste seksualno aktivni, preporučuje Vam se upotreba efikasne
metode kontracepcije da biste sprečili trudnoću tokom terapije, bilo da ste muškarac ili žena. Lek može prouzrokovati urođene mane, i zbog toga je važno da saopštite Vašem lekaru ukoliko mislite da ste trudni.
Ne treba da dojite dete dok primate lek EPISINDAN. Pre nego što počnete terapiju ovim lekom potrebno je da
prestanete da dojite, pošto deo leka može dospeti u Vaše mleko i može naškoditi Vašem detetu. Pitajte Vašeg lekara ili farmaceuta za savet pre nego što uzmete bilo koji lek dok dojite.
Ne postoje posebne mere opreza , i možete da upravljate motornim vozilom i rukujete mašinama sve dok se osećate u potpunosti oporavljeno nakon Vaše terapije u bolnici.
EPISINDAN liofilizat za rastvor za infuziju, sadrži pomoćnu supstancu metilparahidroksibenzoat. Metilparahidroksibenzoat može izazvati alergiske reakcije, čak i odložene, a izuzetno i bronhospazam.
Ukoliko Vam je propisan lek EPISINDAN, dobićete ga isključivo od lekara ili medicinskih sestara sa iskustvom u davanju hemoterapije.
Lek EPISINDAN će Vam biti dat putem infuzije u venu. Doza se određuje uzimajući u obzir Vašu bolest, visinu i telesnu masu. Lekar će na osnovu Vaše visine i telesne mase iztačunati površinu Vašeg tela; a na osnovu tog podatka će izračunati dozu (doza se obično izračunava kao “miligrami po kvadratnom metru” – mg/m2). Vaš lekar će propisati potrebnu količini leka (dozu) i broj dana terapije u zavisnosti od Vašeg stanja i druge terapije koju možda primate.
Lek EPISINDAN se takođe može ubrizgati direktno u mokraćnu bešiku, da bi se lečio karcinom mokraćne bešike, ili da bi se pomoglo sprečavanje njegovog vraćanja. Doza zavisi od toga koju vrstu karcinoma mokraćne bešike imate. Kada se ovaj lek ubrizgava direktno u mokraćnu bešiku, uputiće vas da ne pijete bilo kakvu tečnost pre terapije da bi se izbeglo razređivanje leka urinom u Vašoj bešici.
Mada ponekad jedan ciklus terapije može biti dovoljan, uobičajeno je da Vaš lekar preporuči naredne cilkuse na 3 do 4 nedelje. Možda će biti potrebno nekoliko ciklusa da bi se Vaša bolest stavila pod kontrolu i da biste se Vi bolje osećali.
Vaš lekar će redovno vršiti sledeće preglede:
Primena visokih doza može pogoršati neželjena dejstva poput rana u ustima ili može smanjiti broj belih krvnih zrnaca (koje se bore protiv infekcije) i krvnih pločica (koje pomažu zgrušavanje krvi) u Vašoj krvi. Ukoliko se ovo dogodi, možda će biti potrebno da primate antibiotike ili transfuzije krvi. Rane u ustima se mogu lečiti tako da budu manje neprijatne dok ne zarastu.
Vaš lekar ili medicinska sestra će se pobrinuti da redovno dobijate lek, tako da nije verovatno da će neka doza biti izostavljena. Međutim, recite Vašem lekaru ili bolničkom farmaceutu ako mislite da su zaboravili da Vam daju dozu leka.
Lek EPISINDAN u obliku intravenske infuzije primićete isključivo u zdravstvenoj ustanovi koja ima obučeno osoblje i neophodne uslove za primenu leka. Vaš lekar će izračunati neophodnu dozu leka i vreme primene, a u skladu sa Vašim stanjem.
Kao i svi drugi lekovi, lek EPISINDAN može imati neželjena dejstva, iako se ona ne javljaju kod svih pacijenata.
Iako su retki (mogu se javiti kod 1/10000 do 1/1000 pacijenata koji primaju lek), ovi simptomi mogu biti ozbiljni:
Osećaj vrtoglavice, groznice, nedostatak daha sa stezanjem u grudima ili grlu ili osip koji svrbi. Ova vrsta alergijske reakcije može biti veoma ozbiljna.
Može se smanjiti broj belih krvnih zrnaca (koje se bore protiv infekcije), što povećava verovatnoću nastanka infekcije ili groznice.
Mali broj crvenih krvnih zrnaca (anemija) koji može prouzrokovati da se osećate umorno i letargično.
Opadanje kose – može biti obimno. Kod muškaraca brada može prestati da raste. Kosa obično ponovo izraste kad završite sa terapijama.
Urin prebojen u crveno (što je normalno i povezano sa bojom leka). Potrebno je da obavestite lekara ukoliko se boja ne vrati na normalnu nakon nekoliko dana ili ukoliko mislite da u Vašem urinu ima
krvi.
Infekcije
Gubitak apetita
Osećaj žeđi (dehidratacija)
Naleti vrućine
Bol ili rane u ustima, koji se ne moraju javiti sve dok ne prođe 3-10 dana nakon terapije
Gorušica, mučnina, povraćanje ili proliv
Bol, crvenilo, osećaj pečenja ili bockanja na mestu injekcije
Iritacija mokraćne bešike ili oštećenje zida bešike (koje se naziva nekroza).
Lek može uticati na krvne pločice (ćelije koje pomažu zgrušavanje krvi), što može dovesti do toga da Vam se lakše stvaraju modrice ili da krvarite. Ukoliko se to dogodi, važno je da zatražite medicinsku
pomoć.
Oticanje, crvenilo, bolovi u nogama koji mogu biti povezani sa ugrušcima krvi.
Kada je ovaj primenjen u kombinaciji sa drugim lekovima protiv karcinoma, kod nekih pacijenata
razvila se retka vrsta leukemije (karcinom belih krvnih zrnaca) nakon završetka terapije.
Umor, slabost i osećaj hladnoće
Mali broj spermatozoida
Odsustvo menstruacije
Borba za vazduh, nedostatak daha, oticanje trbuha, nogu ili članaka, tečnost u plućima (znaci zastojne srčane slabosti)
Poremećaj na EKG-u, nepravilni otkucaji srca, oboljenje srčanog mišića
Promene u vrednostima enzima jetre
Povišen nivo mokraćne kiseline u krvi što može izazvati giht.
Infekcija krvi
Zapaljenje pluća
Unutrašnje krvaranje
Zapaljenje oka ( konjuktivitis i keratitis)
Šok
Promena boje kože i noktiju
Osetljivost na svetlost
Ugrušci krvi, uključujući ugrušak u plućima koji može prouzrokovati bol u grudima i nedostatak daha.
Rok upotrebe neotvorene bočice: četiri (4) godine.
Nemojte koristiti lek Episindan posle isteka roka upotrebe. Rok upotrebe se odnosi na poslednji dan navedenog meseca.
Rokupotrebenakonrekonstitucije: upotrebiti odmah
Hemijska i fizička stabilnost rekonstituisanog rastvora koncentracije 2mg/ml je potvrđena za period od:
najviše 24 sata, na temperaturi do 25°C, zaštićeno od svetlosti,
najviše 48 sati na temperaturi od 2-8ºC (frižider).
Sa mikrobiloške tačke gledišta, rekonstituisani rastvor treba odmah upotrebiti. Ako se odmah ne upotrebi, odgovornost za vreme i uslove čuvanja pre upotrebe preuzima korisnik, a ono ne bi smelo da bude duže od 24 sata na 2-8ºC, osim ako se rastvaranje vrši pod kontrolisanim i validiranim aseptičnim uslovima.
Uslovi čuvanja neotvorene bočice: lek ne zahteva posebne uslove čuvanja. Čuvati lek van domašaja i vidokruga dece!
Neupotrebljeni lek ili ostaci leka se uništavaju u skladu sa važećim propisima za citotoksične lekove.
Aktivna supstanca je epirubicin-hidrohlorid.
Jedana staklena bočica od 10ml sadrži 10 mg epirubicin-hidrohlorida. Jedna staklena bočica od 30ml sadrži 50mg epirubicin-hidrohlorida.
Sadržaj pomoćnih supstanci: Metilparahidroksibenzoat; laktoza, monohidrat.
Liofilizat za rastvor za infuziju.
Liofilizat: fragmenti ili kompaktni agregati crvenonarandžaste boje, poroznog izgleda. Rekonstituisani rastvor u vodi: bistar rastvor crvenonarandžaste boje bez mehaničkih onečišćenja.
Rekonstituisani rastvor u 0,9% rastvoru natrijum-hlorida: bistar rastvor crvenonarandžaste boje bez mehaničkih onečišćenja.
Unutrašnje pakovanje je bočica od 10ml bezbojna, staklena, Tip I, zatvorena sa brombutil gumenim zatvaračem tip I i alumijimskim propilenskim diskom, sa ili bez dodatnog, plastičnog, providnog, zaštitnog omotača.
Spoljašnje pakovanje je kartonska kutija koja sadrži jednu bočicu sa liofilizatom i uputstvo za lek.
Liofilizat za rastvor za infuziju.
Liofilizat: fragmenti ili kompaktni agregati crvenonarandžaste boje, poroznog izgleda. Rekonstituisani rastvor u vodi: bistar rastvor crvenonarandžaste boje bez mehaničkih onečišćenja.
Rekonstituisani rastvor u 0,9% rastvoru natrijum-hlorida: bistar rastvor crvenonarandžaste boje bez mehaničkih onečišćenja.
Unutrašnje pakovanje je bočica od 30ml sterilna, bezbojna, staklena, Tip I, zatvorena sa brombutil gumenim zatvaračem tip I i alumijimskim propilenskim diskom, sa ili bez dodatnog, plastičnog, providnog, zaštitnog omotača.
Spoljašnje pakovanje je kartonska kutija koja sadrži jednu bočicu sa liofilizatom i uputstvo za lek.
Actavis d.o.o., Đorđa Stanojevića 12, 11070 N.Beograd, Srbija
S.C. SINDAN-PHARMA S.R.L., 11 Ion Mihalache Bvd., sector 1, code 011171, Bukurešt, Rumunija
Maj 2012.
Lek se može upotrebljavati samo u stacionarnoj zdravstvenoj ustanovi.
Episindan, 10mg, liofilizat za rastvor za infuziju: 515-01-8243-11-001 od 13.07.2012. Episindan, 50mg, liofilizat za rastvor za infuziju: 515-01-8244-11-001 od 13.07.2012.
Epirubicin pripada grupi antraciklina. Iako je poznato da antraciklini mogu da izazovu promene brojnih
biohemijskih i bioloških funkcija u eukariotskim ćelijama, precizni mehanizmi nastanka citotoksičnih i/ili antiproliferativnih dejstava ovog leka još uvek nisu u potpunosti objašnjeni.
Epirubicin formira kompleks sa DNK ćelije interkalacijom njegovih planarnih prstenova između parova
nukleotidnih baza, posledica čega je inhibicija nukleinske kiseline (DNK i RNK) i sinteze proteina. Naime, interkalacija epirubicina dovodi do cepanja DNK dejstvom topoizomeraze II što rezultuje citocidnim efektom. Epirubicin takođe inhibira aktivnost DNK-helikaze i time sprečava katalitičko odvajanje dvostruko uvrnutih lanaca DNK, čime ometa procese replikacije i transkripcije. Epirubicin je takođe uključen u reakcije oksidacije/redukcije, odnosno stvaranja slobodnih radikala sa citotoksičnim dejstvom. Smatra se da su antiproliferativna i citotoksična dejstva epirubicina rezultat prethodno opisanih ili nekih drugih mogu mehanizama.
Za epirubicin je pokazano da u uslovima in vitro ispoljava citotoksično dejstvo na različitim i do sada često korišćenim ćelijskim linijama miševa i ljudi, kao i primarnim kulturama humanih tumora. Takođe je u uslovima in vivo aktivan protiv različitih tumora miševa i humanih ksenograftova kod miševa sa odstranjenim timusom, uključujući i tumore dojke.
Farmakokinetika epirubicina primenjenog u rasponu doza od 60-150 mg/m2 je linearnog tipa i na njegov klirens iz plazme ne utiču trajanje primene pojedinačne infuzije, niti režim doziranja.
Distribucija. Posle intravenske primene epirubicin se brzo i široko raspodeljuje u različita tkiva. Od primenjene doze leka oko 77% se vezuje za proteine plazme, primarno albumine. Na procenat vezivanja
epirubicina za albumine plazme ne utiče njegova koncentracija u krvi. Epirubicin se izgleda takođe koncentriše u eritrocitima, u kojima je koncentracija leka za oko dva puta veća u odnosu na onu u plazmi. Metabolizam. Epirubicin se brzo i u velikoj meri metaboliše u jetri, a takođe se metaboliše i u drugim
organima i ćelijama, uključujući i eritrocite. Identifikovana su četiri osnovna metabolička puta:
(1) redukcija keto grupe na položaju C-13 do 13(S)-dihidro derivata epirubicinola;
(2) konjugacija epirubicina i epirubicinola sa glukuronskom kiselinom;
hidroliza epirubicina do doksorubicina i doksorubicinol aglikona;
reakcije oksidoredukcije do aglikona 7-deoksi-doksorubicina i 7-deoksi-doksorubicinola.
U in vitro uslovima epirubicinol pokazuje deseti deo citotoksičnog dejstva epirubicina. S obzirom na to da je količina epirubicinola u plazmi niža u odnosu na nepromenjeni lek, mala je verovatnoća da koncentracija epirubicinola dostigne nivo neophodan za ispoljavanje citotoksične aktivnosti. Druga farmakološka ili toksična dejstva ostalih metaboličkih produkata epirubicina nisu zabeležena.
Izlučivanje. Epirubicin i njegovi glavni metaboliti se primarno eliminišu putem bilijarne ekskrecije, a u
manjoj meri i putem urina. Aplikacijom radioaktivno obeleženog leka je kod jednog pacijenta utvrđeno da se 34% unete doze eliminiše putem fecesa, a 27% putem urina (ukupno oko 60%). Ovi podaci su u saglasnosti
sa onima dobijenim kod 3 pacijenta sa ekstrahepatičkom opstrukcijom i perkutanom drenažom, kod kojih je 4
dana posle tretmana u obliku epirubicina i njegovih glavnih metabolita u žuči detektovano oko 35% unete doze, odnosno oko 20% u urinu.
Poremećaj funkcije jetre. Epirubicin se eliminiše metabolizmom u jetri i bilijarnom ekskrecijom. Klirens epirubicina je redukovan kod pacijenata sa poremećenom funkcijom jetre. U ispitivanju efekata poremećaja
funkcije jetre pacijenti sa solidnim tumorima su raspoređeni u tri grupe. Pacijenti u grupi 1 (n=22), koji su imali povećan nivo AST (SGOT) u serumu iznad gornje granice normalnog opsega (srednja vrednost: 93 IU/l) i nivo serumskog bilirubina u granicama normale (srednja vrednost: 0,5 mg/dl), primali su epirubicin u dozi od 12,5 do 90 mg/m2. Pacijenti u grupi 2, kod kojih su zabeleženi poremećaji nivoa serumskog AST (srednja vrednost: 175 IU/l) i bilirubina (srednja vrednost: 2,7 mg/dl), primali su epirubicin u dozi od 25 mg/m2 (n=8). Farmakokinetički profil epirubicina je poređen između pobrojanih grupa i grupe pacijenata sa vrednostima serumskog AST i bilirubina u granicama normale, kod kojih je epirubicin primenjivan u dozi od 12,5 do 120 mg/m2. Vrednost prosečnog klirensa epirubicina iz plazme je u grupi 1 bila manja za oko 30%, odnosno u grupi 2 za oko 50% manja u odnosu na pacijente sa normalnom funkcijom jetre. Pacijenti sa težim poremećajima funkcije jetre nisu do sada ispitivani (videti odeljke Doziranje i način primene i
Posebna upozorenja i mere opreza pri upotrebi leka).
Poremećaj funkcije bubrega. Nisu zabeleženi značajni poremećaji u farmakokinetici epirubicina ili njegovog glavnog metabolita epirubicinola kod pacijenata sa serumskim kreatininom < 5 mg/dl. Smanjenje plazma klirensa za 50% zabeleženo je kod 4 pacijenta sa serumskim kreatininom ≥ 5 mg/dl (pogledati odeljke Doziranje i način primene i Posebna upozorenja i mere opreza pri upotrebi leka). Pacijenti na dijalizi nisu
do sada ispitivani.
EPISINDAN je uspešno doveo do regresije širokog spektra neoplastičnih stanja uključujući sledeće:
karcinom prelaznih ćelija mokraćne bešike
rani karcinom dojke
metastatski uznapredovali karcinom dojke
gastro-ezofagealni karcinom
karcinomi glave i vrata
primarni hepatocelularni karcinom
akutna leukemija
karcinom pluća velikih ćelija
karcinom pluća malih ćelija
non-Hodgkin-ov limfom
Hodgkin-ov limfom
multipli mijelom
karcinom ovarijuma
karcinom pankreasa
karcinom prostate rezistentan prema hormonima
karcinom rektuma
sarkomi mekih tkiva i kostiju
Epirubicin se obično primenjuje u obliku intravenske injekcije. Intravezikalna primena daje pozitivne rezultate u lečenju površinskog karcinoma mokraćne bešike, kao i u prevenciji ponovne pojave tumora posle transuretralne resekcije. Intraarterijska primena leka je korišćena za izazivanje intenzivnog lokalnog dejstva uz istovremenu redukciju sistemske toksičnosti (videti odeljak Posebna upozorenja i mere opreza pri upotrebi leka, Dodatna upozorenja i mere opreza kod drugih načina primene).
Intravenska (i.v.) primena
Ukupna doza epirubicina primenjena u jednom ciklusu može da varira u odnosu na specifični terapijski protokol (npr. primena u obliku monoterapije ili u kombinaciji sa drugim citotoksičnim lekovima) ili na indikaciju za koju je lek propisan.
Priprema suvog praška za intravensku (i intraarterijsku) primenu
EPISINDAN se u potpunosti rastvara u vodi za injekcije ili fiziološkom rastvoru (0,9 % NaCl).
Preporučuje se rastvaranje u fiziološkom rastvoru jer se time obezbeđuje izotoničnost primenjenog leka, koji se stoga bolje podnosi. Sadržaj bočice je pod negativnim pritiskom. U cilju smanjenja formiranja aerosola tokom rastvaranja praška, kao i cilju prevencije zadesne inhalacije aerosola, neophodna je posebna pažnja prilikom plasiranja igle šprica u bočicu.
Intravenska primena preparata EPISINDAN treba da se odvija dodavanjem prethodno rastvorenog praška leka u sistem slobodnog toka i.v. infuzije (rastvor 0,9% natrijum-hlorida ili 5% glukoze). U cilju
smanjenja rizika od tromboze ili perivenske ekstravazacije, uobičajeno vreme primene infuzije iznosi između 3 i 20 minuta, što zavisi od primenjene doze i volumena infuzionog rastvora. Primena epirubicina u obliku direktne intravenske injekcije se ne preporučuje usled rizika od ekstravazacije, koja se može pojaviti čak i u
slučaju adekvatnog vraćanja krvi posle aspiracije (videti odeljak Posebna upozorenja i mere opreza pri
upotrebi leka).
Standardno doziranje na početku primene leka: Ukoliko se se epirubicin koristi kao monoterpija, kod odraslih se u jednom ciklusu preporučuje primena početne doze od 60-120mg/m2 telesne površine. Kada se epirubicin primenjuje kao jedna od komponenti adjuvantne terapije karcinoma dojke sa pozitivnim nalazom aksilarnih limfnih žlezdi, preporučuje se primena inicijalne doze od 100-120mg/m2. Ukupna početna doza predviđena za jedan ciklus se može primeniti u obliku pojedinačne doze ili podeljeno u toku 2-3 uzastopna dana. U uslovima normalnog oporavka od toksičnih dejstava izazvanih lekom (posebno depresije kostne srži i stomatitisa), svaki sledeći ciklus primene epirubicina se može ponavljati na 3-4 nedelje. Ukoliko se epirubicin primenjuje u kombinaciji sa drugim citotoksičnim lekovima, koji imaju slična toksična dejstva, preporučenu dozu epirubicina za jedan ciklus treba smanjiti (pogledati specifične indikacije).
Primena velikih početnih doza: Velike početne doze epirubicina se mogu primeniti u lečenju karcinoma dojke i pluća. Ukoliko se epirubicin koristi kao monoterapja, kod odraslih se u jednom ciklusu preporučuje primena velikih početnih doza (do 135mg/m2) u obliku jednokratne doze (dan 1) ili podeljeno u toku 3 uzastopna dana (dan 1,2 i 3), na svake 3 do 4 nedelje. U kombinovanoj terapiji, preporučenu veliku početnu dozu (do 120mg/m2) treba jednokratno primeniti u toku prvog dana, a ciklus ponoviti na svake 3 do 4 nedelje.
Prilagođavanje doze
Poremećaj bubrežne funkcije: Iako se specifične preporuke za doziranje ne mogu sačiniti na osnovu malog broja raspoloživih podataka vezanih za pacijente sa oslabljenom funkcijom bubrega, smanjenje početne doze epirubicina treba razmotriti kod pacijenata sa teškim poremećajem funkcije bubrega (serumski kreatinin > 5mg/dl).
Poremećaj funkcije jetre
Smanjenje doze se preporučuje kod pacijenata sa sledećim vrednostima bilirubina i AST u serumu:
Bilirubin 1,2-3,0 mg/dl ili AST 2-4 puta iznad gornje granice normalnih vrednosti:
½ preporučene početne doze
Bilirubin > 3,0mg/dl ili AST> 4 puta iznad gornje granice normalnih vrednosti:
¼ preporučene početne doze
Ostale posebne populacije. Inicijalnu primenu manjih doza ili produžavanje vremenskog intervala između ciklusa primene leka treba razmotriti kod pacijenata prethodno lečenih velikim dozama ili kod onih sa neoplastičnom infiltracijom kostne srži (videti odeljak Posebna upozorenja i mere opreza pri upotrebi leka). Kod starijih pacijenata se primenjuju standardne početne doze.
Intravezikalna primena
Instilacija epirubicina u mokraćnu bešiku se obavlja uz pomoć katetera i zadržava se intravezikalno u toku jednog sata. Tokom procesa instilacije neophodno je da se pacijent rotira u cilju obezbeđivanja što boljeg kontakta mukoze mokraćne bešike i rastvora leka. Da bi se izbeglo dodatno razblaživanje rastvora leka urinom, pacijentu treba naložiti da obustavi unos tečnosti na 12 sati pre instilacije leka. Pacijenta treba uputiti da na kraju instilacije isprazni bešiku.
Površinski tumori mokraćne bešike
Pojedinačna instilacija: Jednokratna instilacija leka u dozi od 80-100mg se preporučuje neposredno posle transuretralne resekcije (TUR).
Ciklus od 4-8 nedelja praćen mesečnim instilacijama: Primena osam instilacija od 50mg (u 20-50ml fiziološkog rastvora) preporučuje se počev od drugog do sedmog dana posle transuretralne resekcije aplikovanih na svakih nedelju dana. U slučaju lokalne toksičnosti (hemijski cistitis) dozu treba redukovati na 30mg. Pacijenti takođe mogu da prime četiri instilacije od 50mg primenjenih na svakih nedelju dana, a zatim 11 instilacija u istoj dozi na svakih mesec dana.
Intraarterijska primena
Pacijenti sa hepatocelularnim karcinomom mogu da prime bolus infuziju u glavnu hepatičku arteriju u dozi od 60 do 90mg/m2 u intervalima od 3 nedelje do 3 meseca, ili u dozi od 40 do 60 mg/m2 na svake četiri nedelje.
Preosetljivost na epirubicin ili na bilo koju od pomoćnih supstanci leka, na druge antracikline ili na
antracendione.
Laktacija Intravenske primene:
dugotrajna (perzistentna) mijelosupresija
težak poremećaj funkcije jetre
teška srčana insuficijencija
nedavni infarkt miokarda
teške aritmije
prethodno lečenje maksimalnim kumulativnim dozama epirubicina i/ili drugim antraciklinima i antracendionima (videti odeljak Posebna upozorenja i mere opreza pri upotrebi leka)
pacijenti sa akutnim sistemskim infekcijama
nestabilna angina pektoris
miokardiopatija
Intravezikalne primene:
infekcije urinarnog trakta
zapaljenje mokraćne bešike
hematurija
invazivni tumori sa penetracijom u zid mokraćne bešike
problemi sa procedurom kateterizacije.
Opšte napomene. Epirubicin treba primenjivati samo pod nadzorom kvalifikovanih lekara specijalista sa iskustvom u primeni citotoksičnih lekova.
Pre početka tretmana epirubicinom, pacijenti bi trebalo da se oporave od akutnih toksičnih dejstava (kao što su npr. stomatitis, neutropenija, trombocitopenija i generalizovane infekcije) prethodne primene citotoksičnih lekova.
S obzirom na to da primena velikih doza epirubicina (npr. ≥ 90 mg/m2 na svake 3-4 nedelje) uzrokuje neželjena dejstava u osnovi slična onima zabeleženim posle primene standardnih doza ( 90 mg/m2 na svake 3-4 nedelje), može se javiti dodatno pogoršanje postojeće neutropenije i stomatitisa/mukozitisa. Primena velikih doza epirubicina zahteva posebnu pažnju u odnosu na moguće kliničke komplikacije uzrokovane izraženom mijelosupresijom.
Srčana funkcija. Terapija antraciklinima nosi rizik za razvoj kardiotoksičnosti, koja se može ispoljiti u obliku ranih (akutnih) ili kasnih (odloženih) događaja.
Rani(akutni) događaji. Rana kardiotoksičnost izazvana epirubicinom se uglavnom karakteriše sinusnom tahikardijom i/ili patološkim promenama u elektrokardiogramu, kao što su npr. nespecifične promene ST-T talasa. Takođe su zabeležene i tahiaritmije, uključujući prevremene ventrikularne kontrakcije, ventrikularnu tahikardiju i bradikardiju, isto kao i atrioventrikularni blok i blok grane Hisovog snopa. Ovi efekti obično nisu prediktor kasnijeg razvoja odložene kardiotoksičnosti, veoma retko su od kliničkog značaja i generalno ne predstavljaju razlog za obustavljanje primene epirubicina.
Kasni (odloženi) događaji. Odložena kardiotoksičnost se obično razvija u kasnijim fazama terapijske primene epirubicina ili u toku 2 do 3 meseca posle prekida primene leka. Međutim, takođe su zabeleženi slučajevi kardiotoksičnosti, koja se pojavila nekoliko meseci do nekoliko godina posle kompletiranog tretmana. Kasna kardiomiopatija se manifestuje redukovanom ejakcionom frakcijom leve komore i/ili znacima i simptomima kongestivne srčane insuficijencije , kao što su dispneja, plućni edem, drugi edemi, kardiomegalija i hepatomegalija, oligurija, ascites, efuzija pleure i galopski srčani ritam. Kongestivna srčana insuficijencija, koja
direktno ugrožava život, najteži je oblik kardiomiopatije izazvane antraciklinima i pokazatelj je kumulativne toksičnosti leka koja ograničava povećanje doze.
Rizik za razvoj kongestivne srčane insuficijencije se rapidno povećava sa povećanjem ukupne kumulativne doze epirubicina iznad 900mg/m2; ova kumulativna doza može da se prekorači isključivo uz ekstremni oprez (videti odeljak Farmakodinamski podaci, Kliničke studije, u Sažetku karakteristika leka).
Procena stanja srčane funkcije treba da bude sprovedena pre početka primene epirubicina, a obavezni monitoring se nastavlja u toku primene leka sa ciljem smanjenja rizika pojave ozbiljnih i trajnih poremećaja funkcije srca. Rizik se može umanjiti redovnom procenom ejekcione frakcije leve komore u toku tretmana i pravovremenim obustavljanjem primene epirubicina pri pojavi prvog znaka poremećaja srčane funkcije. Adekvatne kvantitativne metode za učestalu procenu srčane funkcije ( evaluaciju ejekcione frakcije leve komore) obuhvataju višekanalnu radionuklidnu angiografiju (MUGA) ili ehokardiografiju (EHO). Preporučuje se početna procena srčane funkcije EKG pregledom, radionuklidnom angiografijom ili ehokardiografijom, naročito kod pacijenata sa postojećim faktorima rizika za pojavu kardiotoksičnosti. U cilju procene ejekcione frakcije leve komore neophodno je učestalo ponavljanje radionuklidne angiografije ili ehokardiografije, i to posebno kod primene velikih, kumulativnih doza antraciklina. Jednom odabranu metodu za procenu ejekcione frakcije leve komore ne bi trebalo menjati u toku redovnih kontrola pacijenata.
Uzimajući u obzir rizik za pojavu kardiomiopatije, kumulativna doza epirubicina od 900mg/m2 može da se prekorači isključivo uz ekstreman oprez.
Faktori rizika za kardiotoksičnost obuhvataju postojeće ili latentno kardiovaskularno oboljenje, prethodnu ili konkomitantnu radioterapiju predela medijastinuma/perikarda, prethodnu terapiju drugim antraciklinima ili antracendionima i istovremenu primenu drugih lekova sa potencijalom inhibicije kontraktilnosti miokarda ili citotoksičnih lekova (npr. trastuzumab) (videti odeljak Interakcije sa drugim lekovima i druge vrste interakcija).
Monitoring srčane funkcije mora da bude posebno rigorozan, naročito kod pacijenata koji primaju kumulativne doze leka i kod onih sa postojećim faktorima rizika. Ipak, kardiotoksičnost uzrokovana epirubicinom se može pojaviti i posle primene manjih kumulativnh doza, bez obzira na to da li su srčani faktori rizika prisutni ili ne.
Postoji mogućnost da je toksičnost epirubicina i drugih antraciklina ili antracendiona aditivnog karaktera. Hematološka toksičnost. Kao što je to slučaj kod drugih citotoksičnih lekova, i epirubicin može da uzrokuje
mijelosupresiju. Procenu hematoloških parametara treba vršiti pred početak i u toku svakog ciklusa primene
epirubicina, što podrazumeva određivanje broja različitih ćelija bele krvne loze. Dozno-zavisna i reverzibilna leukopenija i/ili granulocitopenija (neutropenija) predstavlja primarnu manifestaciju hematološke toksičnosti uzrokovane epirubicinom i najčešće je akutno toksično dejstvo ovog leka koje ograničava povećanje doze. Leukopenija i neutropenija su generalno izraženije posle primene protokola sa velikim dozama i u najvećem broju slučajeva broj leukocita i neutrofila dostiže minimalne vrednosti između 10-og i 14-og dana od početka primene leka. Leukopenija i neutropenija su generalno izraženije posle primene protokola sa velikim dozama i u najvećem broju slučajeva broj leukocita i neutrofila dostiže minimalne vrednosti između 10-og i 14-og dana od početka primene leka. Leukopenija i neutropenija su obično prolaznog karaktera i kod najvećeg broja pacijenata broj ćelija bele krvne loze/neutrofila se vraća na normalne vrednosti 21. dana. Trombocitopenija i anemija se takođe mogu pojaviti. Kliničke posledice izražene mijelosupresije uključuju groznicu, infekcije, sepsu/septikemiju, septički šok, hemoragiju, hipoksiju tkiva ili smrtni ishod.
Sekundarna leukemija. Sekundarna leukemija, sa ili bez latentne (pre-leukemijske) faze, prijavljena je kod pacijenata lečenih antraciklinima, uključujući i epirubicin. Sekundarna leukemijaje češća ukoliko se ovi lekovi primenjuju u kombinaciji sa antineoplastičkim lekovima koji uzrokuju oštećenje DNK, kod pacijenata prethodno tretiranih visokim dozama citotoksičnih lekova ili kod naglog povećanja doze antraciklina. Ove leukemije mogu da imaju latentni period u trajanju od 1-3 godine (videti odeljak Farmakodinamski podaci, Kliničke studije, u Sažetku karakteristika leka).
Gastrointestinalni sistem. Epirubicin može da prouzrokuje povraćanje. U ranim fazama primene leka mogu se javiti mukozitis/stomatitis, koji ukoliko su teškog stepena mogu da u toku nekoliko dana progrediraju u mukozne ulceracije. Kod najvećeg broja pacijenata ulceracije se povlače do kraja treće nedelje tretmana. Funkcija jetre. Glavni put eliminacije epirubicina je preko hepatobilijarnog sistema. Pre početka i u toku terapije epirubicinom je neophodna kontrola ukupnog bilirubina i AST u serumu. Kod pacijenata sa povišenom koncentracijom bilirubina ili AST, klirens leka može biti usporen sa istovremenim povećanjem ukupne toksičnosti. Kod ovih pacijenata, se preporučuje primena manjih doza (videti odeljak 4.2 Doziranje i način primene i Farmakokinetički podaci, Farmakokinetika kod posebnih populacija). Pacijenti sa teškim poremećajem funkcije jetre ne treba da budu na terapiji epirubicinom (videti odeljak Kontraindikacije)
Funkcija bubrega. Neophodno je kontrolisati klirens kreatinina pre i u toku primene leka, a dozu treba
korigovati u slučaju povećanja vrednosti serumskog kreatinina 5 mg/dl (videti odeljak Doziranje i način primene).
Efekti na mestu primene injekcije. Kao rezultat primene injekcije u krvne sudove malog dijametra ili ponavljene primene u istu venu može se javiti fleboskleroza. Poštovanje preporuka o primeni leka može smanjiti rizik od pojave flebitisa/tromboflebitisa na mestu primene injekcije (videti odeljak Doziranje i način primene).
Ekstravazacija. Ekstravazacija epirubicina u toku intravenske primene može da izazove lokalni bol, teška oštećenja tkiva (pojava vezikula na koži, teški celulitis) i nekrozu. Ukoliko se u toku intravenske primene epirubicina pojave znaci i simptomi ekstravazacije, infuziju leka treba odmah prekinuti. Bol se može ublažiti hlađenjem zahvaćene površine tokom 24 časa. Pacijente treba intenzivno pratiti tokom dovoljno dugog vremenskog perioda, pošto se nekroza može javiti i nekoliko nedelja nakon primene leka. U slučaju pojave ekstravazacije, treba konslutovati hirurga da bi se utvrdilo da li je potrebna ekscizija.
Ostalo. Kao i kod drugih citotoksičnih lekova, sporadični slučajevi tromboflebitisa i tromboembolijskih pojava,
uključujući i plućnu emboliju ( u nekim slučajevima sa smrtnim ishodom) su zabeleženi u toku primene epirubicina.
Sindrom liziranja tumorskih ćelija .Epirubicin može da izazove ubrzano liziranje tumorskih ćelija (“tumor-lysis
syndrome”) i hiperurikemiju usled ekstenzivnog katabolizma purina. Stoga se na početku terapije preporučuje određivanje nivoa mokraćne kiseline, kalijuma, kalcijum -fosfata i kreatinina u krvi. Adekvatna hidratacija, alkalisanje urina i profilaktička primena alopurinola mogu da umanje potencijalne komplikacije sindroma liziranja tumorskih ćelija.
Imunosupresivni efekat/Povećana osetljivost na infekcije. Primena živih ili živih atenuisanih vakcina kod pacijenata koji su imunokompromitovani primenom hemoterapeutskih agenasa uključujući i epirubicin, može da dovede do ozbiljnih ili smrtonosnih infekcija (videti odeljak Interakcije sa drugim lekovima i druge vrste interakcija).
Reproduktivni sistem: Epirubicin može prouzrokovati genotoksičnost. Muškarci i žene na terapiji epirubicinom moraju da primenjuju adekvatne metode kontracepcije. Pacijenti koji žele da imaju decu nakon završetka terapije treba uputiti u genetsko savetovalište, ukoliko je odgovarajuće i ukoliko je takvo savetovalište dostupno.
Dodatna upozorenja i mere opreza kod drugih načina primene
Intravezikalna primena. Intravezikalna primena epirubicina može da izazove simptome hemijskog cistitisa (npr. dizurija, poliurija, nokturija, strangurija, hematurija, neprijatan osećaj u predelu mokraćne bešike, nekroza zida mokraćne bešike) i povećanje tonusa mokraćne bešike. Posebna pažnja je neophodna prilikom aplikacije
katetera (npr. opstrukcije uretera usled masivnih intravezikalnih tumoroznih formacija).
Intraarterijska primena. Intraarterijska primena epirubicina (transkateterska arterijska embolizacija u lokalnoj ili regionalnoj terapiji primarnog hepatocelularnog karcinoma ili metastaza u jetri) može da uzrokuje (uz sistemsku toksičnost kvalitativno sličnu onoj zabeleženoj posle intravenske primene epirubicina), lokalizovana ili regionalna neželjena dejstva, koja obuhvataju gastro-duodenalni ulkuse (najverovatnije usled refluksa leka u želudačnu arteriju) i suženja bilijarnih puteva usled sklerozirajućeg holangitisa izazvanog lekom. Ovaj način primene može da dovede do masivne nekroze perfundovanih tkiva.
4.5. Interakcije sa drugim lekovima i druge vrste interakcija
Epirubicin se najčešće primenjuje u kombinaciji sa drugim citotoksičnim lekovima. Moguća je pojava aditivne
toksičnosti, i to posebno hematoloških, mijelosupresivnih i gastrointestinalnih neželjenih dejstava (videti odeljak
4.4 Posebna upozorenja i mere opreza pri upotrebi leka). Primena epirubicina u kombinovanoj hemoterapiji sa drugim potencijalno kardiotoksičnim lekovima, kao i istovremena primena drugih lekova koji imaju dejstvo na srce (npr. blokatora kalcijumovih kanala), zahteva monitoring srčane funkcije tokom čitavog tretmana.
Epirubicin se obimno metaboliše u jetri. Promene funkcije jetre izazvane istovremenom primenom drugih lekova mogu značajno da utiču na metabolizam, farmakokinetiku, terapijsku efikasnost i/ili toksičnost epirubicina (videti odeljak Posebna upozorenja i mere opreza pri upotrebi leka).
Antraciklini, uključujući epirubicin, se ne smeju davati u kombinaciji sa drugim kardiotoksičnim agensima, ako se ne sprovodi intenzivno praćenje srčane funkcije pacijenata. Pacijenti koji dobijaju antracikline nakon prestanka terapije drugim kardiotoksičnim agensima, posebno onim sa dugim poluvremenom eliminacije poput trastuzumaba, takođe mogu da budu pod većim rizikom od razvoja kardiotoksičnosti. Poluvreme eliminacije trastuzumaba je oko 28.5 dana i on se može nalaziti u cirkulaciji do 24 nedelje. Stoga, ako je moguće, lekari bi trebalo da izbegavaju terapiju zasnovanu na antraciklinima maksimalno do 24 nedelje nakon prestanka terapije trastuzumabom. Ako se antraciklini primenjuju pre ovog vremena, preporučuje se pažljivo praćenje funkcije srca.
Treba izbegavati vakcinaciju živim vakcinama kod pacijenata koji primaju epirubicin. Mrtve ili inaktivisane vakcine se mogu primenjivati, međutim odgovor organizma na ove vakcine može biti umanjen kod ovih pacijenata.
Cimetidin povećava PIK epirubicina za 50% i njegovu primenu treba obustaviti u toku tretmana epirubicinom. Kada se primenjuje pre epirubicina, paklitaksel može da uzrokuje povećanje koncentracija nepromenjenog
epirubicina i njegovih metabolita u plazmi. Metaboliti epirubicina nisu ni toksični, ni aktivni. Istovremena primena paklitaskela i docetaksela ne utiče na farmakokinetiku epirubicina primenjenog pre početka upotrebe taksana.
Ova kombinacija se može primenjivati ukoliko se lekovi primenjuju naizmenično. Infuzije epirubicina i paklitaksela treba primenjivati sa razmakom od najmanje 24 časa između primene ova dva leka.
Deksverapamil može da promeni farmakokinetiku epirubicina i može da poveća njegove efekte na depresiju
kostne srži.
Jedno ispitivanje je pokazalo da docetaksel može povećati koncentraciju metabolita epirubicina ukoliko je primenjen odmah nakon epirubicina.
Hinin može ubrzati početnu distribuciju epirubicina iz krvi u tkiva i može da utiče na odvajanje epirubicina od eritrocita.
Istovremena primena interferona α2b može prouzrokovati smanjenje i terminalnog poluvremena eliminacije i
ukupnog klirensa epirubicina.
Mogućnost značajnog poremećaja hematopoeze treba imati na umu prilikom (pre) medikacije koji utiču na
neoplazme(uključujući ciste i polipe) | mijeloidna leukemija | ||
Poremećaji krvi i limfnog sistema | Veoma česta | Mijelosupresija(leukope nija, granulocitopenija i neutropenija, anemija i febrilna neutropenija) | |
Povremena | Trombocitopenija | ||
Nepoznata | Krvarenje i hipoksija tkiva kao rezultat mijelosupresije | ||
Poremećaji imunog sistema | Retka | Anafilaksa | |
Poremećaj metabolizma i ishrane | Česta | Anoreksija, dehidratacija | |
Retka | Hiperurikemija (videti odeljak 4.4) | ||
Poremećaji nervnog sistema | Retka | Vrtoglavica | |
Poremećaji oka | Nepoznata | Konjuktivitis, keratitis | |
Kardiološki poremećaji | Retka | Kongestivna srčana insuficijencija (dispneja, edem, hepatomegalija, ascites, edem pluća, pleuralni izliv, galopirajući ritam), kardiotoksičnost (npr. poremećaji na EKG-u, aritmije, kardiomiopatija), ventrikularna tahikardija, bradikardija, AV blok, blok Hisovog snopa | |
Vaskularni poremećaji | Česta | Naleti vrućine | |
Povremena | Flebitis, tromboflebitis | ||
Nepoznata | Šok, tromboembolija, uključujući plućnu emboliju | ||
Gastrointestinalni poremećaji | Česta | Mukozitis, stomatitis, ezofagitis, mučnina, povraćanje, dijareja | |
Poremećaji kože i potkožnog tkiva | Veoma česta | alopecija | |
Retka | urtikarija | ||
Nepoznata | Lokalna toksičnost, osip, svrab, promene na koži, eritem, crvenilo, hiperpigmentacija kože i noktiju, fotosenzitivnost, |
preosetljivost na ozračenoj koži (radijacioni dermatitis – „radiation-racall reaction“) | |||
Poremećaj bubrega i mokraćnih puteva | Veoma česta | Crvena obojenost urina 1 do 2 nakon primene | |
Poremećaji reproduktivnog sistema i dojki | Retka | Amenoreja, azospermija | |
Opšti poremećaji i stanja na mestu primene | Česta | Eritem na mestu primene infuzije | |
Retka | Slabost, astenija, groznica, jeza | ||
Ispitivanja | Retka | Promene vrednosti transaminaza | |
Nepoznata | Asimptomatsko smanjenje ejekcione frakcije leve komore | ||
Povreda, trovanje i komplikacije u vezi sa procedurom | Česta | Hemijski cistitis, nekad hemoragični, zabeležen je nakon intravezikalne primene(videti odeljak 4.4.) |
Intravezikalna primena
Imajući u vidu da se samo mala količina aktivne supstance reapsorbuje nakon intravezikalne primene, teške sistemske neželjene reakcije na lek, kao i alergijske reakcije, su retke. Najčešće su prijavljene lokalne reakcije kao što su osećaj pečenja i čestog mokrenja (poliakiurija). Povremeno su prijavljeni bakterijski ili hemijski cistitis (videti odeljak Posebna upozorenja i mere opreza pri upotrebi leka). Ove neželjene reakcije su u većini slučajeva reverzibilne.
Akutno predoziranje epirubicinom za posledicu ima tešku mijelosupresiju (uglavnom leukopeniju i trombocitopeniju), gastrointestinalne toksične efekte (uglavnom mukozitis) i akutne komplikacije na srcu. Latentna insuficijencija srca je zabeležena kod primene antraciklina nekoliko meseci ili godina nakon završetka terapije (videti odeljak 4.4 Posebna upozorenja i mere opreza pri upotrebi leka). Pacijente je potrebno pažljivo pratiti. Ukoliko se jave znaci srčane insuficijencije, pacijente treba lečiti u skladu sa konvencionalnim smernicama.
Terapija:
Simptomatska. Epirubicin se ne može ukloniti dijalizom.
Epirubicin ne treba mešati sa drugim lekovima. Treba izbegavati kontakt sa alkalnim rastvorima (uključujući i rastvor natrijum-bikarbonata), jer to može dovesti do hidrolize leka. Epirubicin ne treba mešati sa heparinom (ili proizvodima koji sadrže heparin) usled hemijske inkompatibilnosti koja može dovesti do precipitacije.
Lek Episindran ne bi trebalo da se meša sa drugim medicinskim proizvodima, izuzev onim koji su opisani u delu
Posebne mere opreza pri odlaganju materijala koji treba odbaciti nakon primene leka.
Rok upotrebe neotvorene bočice: četiri (4) godine. Rok upotrebe nakon rekonstitucije: upotrebiti odmah.
Hemijska i fizička stabilnost rekonstituisanog rastvora koncentracije 2mg/ml je potvrđena za period od:
najviše 24 sata, na temperaturi do 25°C, zaštićeno od svetlosti,
najviše 48 sati na temperaturi od 2-8ºC (frižider).
Sa mikrobiloške tačke gledišta, rekonstituisani rastvor treba odmah upotrebiti. Ako se odmah ne upotrebi, odgovornost za vreme i uslove čuvanja pre upotrebe preuzima korisnik, a ono ne bi smelo da bude duže od 24 sata na 2-8ºC, osim ako se rastvaranje vrši pod kontrolisanim i validiranim aseptičnim uslovima.
Intravenska infuzija
Episindan 10mg i 50mg liofilizat za rastvor za infuziju treba rastvarati sa 0,9% rastvora natrijum-hlorida ili sterilne vode za injekcije.
Koncentracija od 2mg/ml epirubicin-hidrohloida dobija se rastvaranjem:
Episindan 10mg liofilizata za rastvor za infuzije sa 5ml 0,9% rastvora natrijum-hlorida ili sterilne vode za
injekcije.
Episindan 50mg liofilzat za rastvor za infuziju sa 25ml 0,9% rastvora natrijum-hlorida ili sterilne vode za injekcije.
Sadržaj bočice će biti pod negativnim pritiskom. Da bi se izbeglo formiranje aerosola u toku rekonstitucije, treba posebno voditi računa kada se ubacuje igla. Ukoliko dođe do stvaranja aerosola u roku rekonstitucije, udisanje tog aerosola treba izbeći. Nakon laganog mešanja dobija se bistar rastvor, crvene boje.
Dobijeni rastvor 2mg/ml epirubicin-hidrohlorida se primenjuje u vidu intravenske infuzije sa slobodnim tokom. Intravezikalna primena
Episindan 10mg i 50mg liofilizat za rastvor za infuziju treba rastvarati sa 0,9% rastvora natrijum-hlorida ili sterilne vode za injekcije.
Koncentracija od 2mg/ml epirubicin-hidrohloida dobija se rastvaranjem:
Episindan 10mg liofilizata za rastvor za infuzije sa 5ml 0,9% rastvora natrijum-hlorida ili sterilne vode za injekcije.
Episindan 50mg liofilzat za rastvor za infuziju sa 25ml 0,9% rastvora natrijum-hlorida ili sterilne vode za injekcije.
Dobijeni rastvor, koncentracije 2mg/ml epirubicin-hidrohlorida, se dodatno razblažuje sa sterilnom vodom za injekcije ili 0,9% rastvorom natrijum-hlorida.
Date su sledeće zaštitne preporuke zbog toksičnosti prirode ove supstance:
Osoblje treba da bude dobro obučeno za procedure rastvaranja i rukovanja;
Trudne žene, koje su deo osoblja, ne bi smele da dolaze u dodir sa ovim lekom;
Osoblje koje rukuje epirubicinom treba da nosi zaštitnu odeću: zaštitne naočare, mantil, rukavice i masku za jednokratnu upotrebu;
Pripremanje infuzionog rastvora treba da se izvodi pod validiranim aseptičnim uslovima od strane zdravstvenih stručnjaka. Neophodno je da se obezbedi odvojen prostor za rastvaranje leka (najbolje ispod sistema sa laminarnim protokom vazduha); radna površina treba da bude pokrivena apsorbujućim papirom sa plastificiranim naličjem za jednokratnu upotrebu;
Svi predmeti korišćeni za rastvaranje leka, aplikaciju leka, čišćenje, uključujući i zaštitne rukavice, treba da budu odloženi u kese namenjene odlaganju otpada sa visokim rizikom, koje će kasnije biti uništene spaljivanjem;
U slučaju prosipanja ili curenja leka, izdašno isprati rastvorom natrijum-hipohlorita (1%), a zatim vodom;
Sav korišćeni materijal treba odložiti na prethodno opisani način;
U slučaju dodira leka sa kožom, zahvaćeno područje dobro oprati sapunom i vodom ili rastvorom natrijum-bikarbonata. Ipak, ne koristiti oštre četke, koje mogu uzrokovati oštećenje kože.
U slučaju dodira leka sa okom/očima, podići kapak zahvaćenog oka i oko izdašno spirati vodom najmanje 15 minuta. Posle ovog postupka neophodna je dodatna kontrola lekara.
Uvek treba oprati ruke posle skidanja zaštinih rukavica. Neiskorišćen rastvor leka treba odbaciti u skladu sa važećim propisima.