Vancomycin RIEMSER
vankomicin
UPUTSTVO ZA PACIJENTA
Vancomycin RIEMSER, prašak za rastvor za infuziju, 500mg Pakovanje: bočica staklena, 5 x 500mg
Ime leka, oblik, jačina i pakovanje
Proizvođač:
Podnosilac zahteva:
Za lekove koji se izdaju samo uz lekarski recept
Uputstvo sačuvajte. Može biti potrebno da ga ponovo pročitate.
Ako imate dodatnih pitanja, obratite se svom lekaru ili farmaceutu.
Ovaj lek propisan je Vama i ne smete ga davati drugima. Može da im škodi, čak i kada imaju iste znake bolesti kao i Vi.
Ukoliko neko neželjeno dejstvo postane ozbiljno ili primetite neko neželjeno dejstvo koje nije navedeno u ovom uputstvu, molimo Vas da o tome obavestite svog lekara ili farmaceuta
Šta je lek Vancomycin RIEMSER i čemu je namenjen
Šta treba da znate pre nego što uzmete lek Vancomycin RIEMSER
Kako se upotrebljava lek Vancomycin RIEMSER
Moguća neželjena dejstva
Kako čuvati lek Vancomycin RIEMSER
Dodatne informacije
Vankomicin je antibiotik iz grupe glikopeptida.
Prašak za rastvor za infuziju, posle rastvaranja (po uputstvu!) koristi se: oralno ili za intravensku infuziju. Oralna upotreba
Pošto se rastvori Vankomicin 500 mg prašak se može koristiti za tretman nekih tipova zapaljenja creva:
Antibiotski-udruženi pseudomembranozni enterokolitis (teška bolest zapaljenja creva prouzrokovana toksinom koji produkuje Clostridium difficile npr.)
Stafilokokni enterokolitis (bolest zapaljenja creva prouzrokovana stafilokokama) Kada se daje intravenskom infuzijom, vankomicin nije efikasan kod ovih bolesti.
Intravenska infuzija
Intravenska infuzija se primenjuje za teške infekcije prouzrokovane drugim, na antibiotike rezistentnim patogenima ili kod pacijenata sa alergijom na pojedine (beta-laktamske) antibiotike.
endokarditis
infekcije kostiju (osteitis, osteomijelitis) i zglobova
zapaljenje pluća
trovanje krvi (septikemija, sepsa)
infekcije mekih tkiva
Za preoperativnu zaštitu kada je pacijent pod rizikom od infekcije Gram pozitivnim patogenima, u kardiovaskularnoj hirurgiji, kao i hirurgiji kostiju i zglobova.
Antibakterijski spektar
Vankomicin je efikasan prema sledećim patogenima:
Aerobni i anaerobni Gram pozitivni sojevi kao što su Staphylococcus aureus, Staphylococcus epidermidis i druge koagulaza-negativne stafilokoke, Streptococcus pneumoniae, grupe A, B, C, D, E F, G streptokoke uključujući Streptococcus pyogenes, Enterococcus faecalis i Enterococcus faecium, Corynebacterium spp., Listeria monocytagenes, Clostridium spp., posebno C. difficile kao i Bacillus vrste.
Gram-negativne bakterije (npr.Enterobacteriaceae), mycobacteria, Bacteroides i gljivice su uvek ili uglavnom uvek rezistentni.
Porast slučajeva rezistencije uočen je u nekim zemljama. Posebno su opasne višerezistentne vrste Enterococcus faecium.
Udružena (parcijalna ukrštena) rezistencija može se javiti sa antibiotikom teikoplaninom.
Ako ste alergični (preosetljivi) na vankomicin ili bilo koji drugi sastojak leka.
Za pacijente sa teškim oštećenjem funkcije bubrega postoje posebna uputstva za doziranje.
Za decu i novorođenčad postoje posebni vodiči za doziranje.
Kod odraslih, ne postoje posebne mere predostrožnosti, pod uslovom da nemaju teško oštećenje bubrega ili teško oštećenje sluha.
za pacijente sa oštećenjem funkcije jetre, ne postoje posebne mere predostrožnosti.
Molimo vas, kažite svom lekaru i farmaceutu ako uzimate ili ste do nedavno uzimali bilo koji drugi lek, uključujući i one koji se mogu nabaviti bez lekarskog recepta.
Kod pacijenata sa zapaljenskim infekcijama creva, klinički značajne koncentracije u serumu mogu da se dese i posle oralne primene vankomicina, naročito ako je u isto vreme oslabljena funkcija bubrega. U ovom slučaju su moguće interakcije kao posle intravenske infuzije.
Ako se vankomicin primenjuje sa drugim lekovima koji oštećuju bubrege ili sluh: kada se vankomicin daje u isto vreme, ili neposredno posle, lekova koji su potencijalno nefrotoksični ili ototoksični, nefrotoksičnost i ototoksičnost se mogu povećati. Potrebno je pažljivo praćenje terapije, funkcije bubrega i funkcije sluha, naročito ako se daju i aminoglikozidi. Maksimalna doza vankomicina se mora ograničiti na 500 mg na 8 sati.
Primena vankomicina i anestetika
Kada se istovremeno primenjuju vankomicin i anestetici, poznata je pojava neželjenih reakcija kao što su: pad krvnog pritiska, crvenilo kože, alergijske reakcije, koprivnjača i svrab (videti takođe ''Neželjena dejstva'').
Primena vankomicina i mišićnih relaksanasa
Ako se vankomicin prima u toku ili neposredno posle operacije, zajedno , ili neposredno posle mišićnih relaksanasa (kao što je sukcinilholin) efekat mišićne relaksacije može biti potenciran ili produžen.
Rastvor vankomicina se oralno može uzeti sa ili bez obroka.
Pre nego što počnete da uzimate neki lek, posavetujte se sa svojim lekrom ili farmaceutom.
Nema dovoljno odgovarajućih podataka o primeni Vancomycin RIEMSER u periodu trudnoće i dojenja, pa se zbog toga lek sme dati samo posle razmatranja koristi i rizika.
Ispitivanja na životinjama nisu otkrile štetne fekte na razvoj fetusa.
Vankomicin prolazi u majčino mleko i zbog toga bi mogao da se primeni samo ako drugi antibiotici nisu dali željeni odgovor. Kod novorođenčadi može izazvati poremećaj crevne flore, proliv, kolonizaciju kvascu sličnih gljivica i moguće senzibilizacije.
Nije poznato da Vancomycin RIEMSER utiče na sposobnost vožnje i rukovanje mašinama.
Infuzija vankomicina se mora davati polako: ne brže od 10 mg/min, pojedinačne doze manje od 600 mg na bar
60 min., posle adekvatnog razblaženja (bar 100 ml na 500 mg).
Posle brze infuzije mogu se desiti anafilaktoidne reakcije sa padom krvnog pritiska i nedostatkom daha.
Jedan sat po završenoj infuziji, terapeutski nivo vankomicina u krvi treba da bude 30 i 40 mg/l a najniži nivo, neposredno pre naredne doze, između 5 i 10 mg/l. Redovno praćenje koncentracija vankomicina u krvi se preporučuje u dugotrajnoj terapiji, posebno kod pacijenata sa oštećenjem sluha i bubrega i ako se istovremeno daju druge nefrotoksične i ototoksične supstance.
Vankomicin treba pažljivo primenjivati kod pacijenata alergičnih na teikoplanin jer postoje ukrštene alergijske reakcije između vankomicina i teikoplanina.
Vankomicin je ototoksičan. Njegova upotreba se zato mora izbeći kod pacijenata sa oštećenjem sluha. Ako je vankomicin potreban kod takvih pacijenata, moraju se razmatrati samo niže doze. Nivo u krvi se mora redovno pratiti i prema tome uskladiti doze. Početnoj gluvoći može prethoditi zujanje u ušima. Rizik od oštećenja sluha, veći je kod starijih pacijenata.
Pedijatrijska upotreba: vankomicin se mora sa posebnom pažnjom koristiti kod prevremeno rođene dece i uopšte kod dece, jer renalna funkcija nije još u potpunosti razvijena i može doći do povećanja nivoa substanci u serumu. Koncentracija vankomicina u krvi se mora pažljivo pratiti.
Anestezija: Upotreba anestetika u toku infuzije vankomicina može da dovede do raznih poremećaja uključujući hipotenziju, eritem, urtikariju i anafilaktičke reakcije. Ove pojave se mogu izbeći davanjem infuzije vankomicina bar 60 minuta pre uvođenja anestezije.
Tretman se mora stalno pratiti kod pacijenata sa oštećenom renalnom funkcijom.
Pseudomembranozni kolitis, koji može da ugrožava život, treba da se, razmatra u slučaju teške perzistentne diareje. U takvim slučajevima se prekida terapija sa vankomicinom i , zavisno od indikacije uvodi se odmah, specifičan antibiotsko/hemoterapeutski tretman sa proverenom kliničkom efikasnošću. Lekovi koji inhibiraju peristaltiku ne smeju se uzimati.
Pacijenti koji uzimaju vankomicin treba da rade periodične analize krvi, urina, funkcije jetre i bubrega.
Lek Vancomycin RIEMSER primenjujte uvek tačno onako kako Vam je to objasnio Vaš lekar. Ako niste sasvim sigurni, proverite sa svojim lekarom ili farmaceutom.
Ako lekar nije drukčije propisao, uobičajena doza je: Odrasli i deca preko 12 godina starosti
Uobičajena intravenska infuzija je 500 mg svakih 6 časova ili 1 g na 12 časova. Stariji pacijenti
Prirodno smanjenje glomerularne filtracije sa godinama može da dovede do povećanja koncentracije
vankomicina u serumu ako se ne vrši usklađivanje doza ( videti tabelu , oštećena renalna funkcija).
Deca (ispod 12 godina)
Uobičajena intravenska dnevna doza je 40 mg/kg telesne mase, podeljena u 4 odvojene doze, tj. 10 mg/kg telesne mase svakih 6 časova.
Deca i novorođenčad
Doze mogu biti niže za mlađu decu i novorođenčad. Preporučuje se početna doza od 15 mg/kg i doza za
održavanje od 10 mg/kg svakih 12 časova, u prvoj nedelji života i svakih 8 sati u toku prvog meseca. Praćenje koncentracija u serumu može biti potrebno.
Perioperativna profilaksa (zaštita u peridou operativnih zahvata) Predloženo doziranje:
Odrasli: 1 g vankomicina se daje intravenski (i.v.) pre hirurške intervencije (u toku uvođenja anestezije) i
nekoliko doza od 1 g vankomicina i.v. u post-operativnoj fazi, zavisno od stepena i tipa hirurgije.
Deci : se daje 20 mg vankomicina /kg telesne mase i.v. u istim slučajevima. Pacijenti sa oštećenom funkcijom bubrega
Kod pacijenata sa oštećenom funkcijom bubrega, doze se moraju podesiti prema kapacitetu ekskrecije. Određivanje koncentracija vankomicina u serumu može biti veoma korisno, naročito kod teško bolesnih pacijenata sa nestabilnim radom bubrega.
Za većinu pacijenata sa oštećenom renalnom fumkcijom, može se koristiti dole navedena tabela. Klirens kreatinina se može odrediti ili aproksimativno izračunati. Ukupna dnevna doza vankomicina ( u mg) je aproksimativno 15 puta glomerularna filtracija (u ml/min).
Inicijalna doza treba uvek da bude bar 15 mg/kg.
Odrasli sa oštećenom funkcijom bubrega (prema Moellering i sar. Ann. Intern.Med. (1981), 94: 343). Doza leka se određuje prema laboratorijskoj vrednosti klirensa kreatinina:
Klirens kreatinina (ml/min) | Doze vankomicina (% od inicijalne doze) |
Iznad 100 | 100 |
90 | 90 |
80 | 80 |
70 | 70 |
60 | 60 |
50 | 50 |
40 | 40 |
30 | 30 |
10 | 10 |
Tabela se ne može primeniti kod pacijenata sa anurijom (gde praktično nema funkcije bubrega). Ovim pacijentima treba da se daju doze od 15 mg/kg, da bi se dostigle terapeutske koncentracije u serumu. Doze za održavanje su 1,9 mg/kg/24 časa. Radi lakšeg doziranja kod odraslih pacijenata sa teškim oštećenjem bubrega, doze održavanja od 250 do 1000 mg se mogu davati u intervalima od nekoliko dana umesto dnevne doze.
Doziranje kod pacijenata na hemodijalizi
Kod pacijenata bez renalne funkcije, uključujući i pacijente na redovnoj hemodijalizi, može se primeniti sledeće doziranje:
Udarna doza je 1000 mg, doza održavanja 1000 mg svakih 7-10 dana.
Poluživot vankomicina je skraćen ako se u hemodijalizi koriste polisulfonske membrane (''high-flux dialysis''). Kod pacijenta koji su redovno na dijalizi, mogu biti potrebne dodatne doze održavanja.
Ako se samo zna koncentracija kreatinina u serumu, kreatinin klirens se može grubo izračunati po sledećoj formuli (prema Cockroft i Gault-u):
Kreatinin klirens [ ml/min]:
ClCR = težina [kg ] x ( 140- starost [godine]) A x serum kreatinin [mg/100ml]
A za muškarce = 72 A za žene = 85
Nivo kreatinina u serumu mora biti u korelaciji sa statusom stabilne renalne funkcije. U sledećim grupama pacijenata aproksimativni nivo je iznad stvarnog klirensa kreatinina u većini slučajeva: pacijenti sa obolelim bubrezima (šok, teško oštećenje funkcije srca, oligurija), gojazni pacijenti, pacijenti sa obolelom jetrom, sa edemima, iznureni ili neaktivni pacijenti. Gde god je to moguće, klirens kreatinina treba direktno odrediti.
Odrasli sa enterokolitisom obično uzimaju 500 mg do 2 g vankomicina dnevno podeljeno u 3 ili 4 doze. Deci se daje 40 mg/kg telesne mase u3 ili 4 doze.
Dnevna doza od 2 g vankomicina ne bi trebalo da se prekorači.
Sadržaj jedne bočice sa 500 mg vankomicina se može rastvoriti u 30 ml vode i dati pacijentu da pije u podeljenim količinama ili preko gastričnog tubusa. Može se dodati korektor ukusa.
Intravenska infuzija
Parenteralno se vankomicin može dati samo kao spora i.v. infuzija (ne sme se preći 10 mg/min i pojedinačne doze ne manje od 600 mg u toku, bar 60 min), posle adekvatnog razblaženja (bar 100 ml po 500mg)
Pacijenti koji zahtevaju restrikciju tečnosti, mogu primati 500mg /50 ml. Pri ovim većim koncentracijama, rizik
od simptoma povezanih sa infuzijom može biti povećan.
Pre upotrebe, prašak se rastvori u vodi za injekcije.
Dalje razblaživanje se radi u skladu sa sledećim instrukcijama. Rekonstituisan rastvor se mora dalje razblažiti sa kompatibilnim rastvorom za infuziju. Koncentracije vankomicina ne smeju biti veće od 2,5 -5 mg/ml.
Sadržaj jedne bočice se rastvori u 10 ml vode za injekciju i dalje se razblažuje do 100-200 ml sa drugim rastvorima za infuziju.
Kompatibilnost sa intravenskim tečnostima
Prema studijama sa 0,4% rastvorima vankomicina, sledeći rastvori su fizički i hemijski kompatibilni:
5% rastvor glukoze
5% rastvor glukoze sa 0,9% natrijum-hloridom
Ringerov laktatni rastvor
5% rastvor glukoze u Ringerovom laktatnom rastvoru
Fiziološki rastvor natrijum-hlorida
Ringerov acetatni rastvor
Ako ne postoji dokaz o hemijsko/fizičkoj kompatibilnosti sa drugim rastvorima za infuziju, rastvor vankomicina se mora davati odvojeno.
Glavne inkompatibilije
Rastvor vankomicina ima nizak PH. To može da dovede do hemijske ili fizičke nestabilnosti kada se meša sa
drugim supstancama. Svi parenteralni rastvori treba da se , pre upotrebe, pregledaju vizuelno na taloženje i promenu boje.
Ako se pomešaju rastvori vankomicina i beta-laktamskih antibiotika pokazuju fizičku inkompatibilnost. Slično se precipitacija povećava kod većih koncentracija vankomicina. Preporuka je da se intravenske tube dobro ispiraju posle primene ovih antibiotika. Rastvori vankomicina treba da budu razblaženi do koncentracije od 5 mg/ml ili niže.
Kombinovana terapija
Kada se primenjuje kombinovana terapija vankomicina i drugih antibiotika i hemoterapeutskih agenasa, lekovi se moraju davati odvojeno.
Trajanje tretmana zavisi od ozbiljnosti infekcije i njene kliničke i bakteriološke progresije.
Kod enterokolitisa, vankomicin se daje oralno 7-10 dana.
Molimo Vas popričajte sa Vašim lekarom ili farmaceutom ako Vam se učini da su efekti leka Vankomicin 500mg suviše jaki ili suviše slabi.
Nisu poznati slučajevi trovanja u užem smislu. Uz brojne rizične situacije, kao što su zapaljenje creva i teško oštećenje bubrežne (renalne) funkcije može doći do previsokih koncentracija u serumu i mogu se desiti oštećenja sluha i ravnoteže (ototoksični efekti) i oštećenja bubrega (nefrotoksični efekti).
Mere u slučaju predoziranja
Ne postoji specifičan antidot
Koncentracije u serumu se mogu efikasno smanjiti procesom hemodijalize, uz polisulfonske membrane, kao i hemofiltracijom ili hemoperfuzijom sa polisulfonskim smolama.
U slučajevima predoziranja potreban je simptomatski tretman i održavanje bubrežne funkcije
Ne uzimajte duplu dozu da bi nadoknadili preskočenu. Nastavite tretman u sledeće predviđeno vreme.
Ne prekidajte uzimanje leka Vancomycin RIEMSER bez dogovora sa Vašim lekarom, inače možete da ugrozite Vaš oporavak i da podstaknete razvoj rezistentnih patogenih mikroorganizama (oni izazivaju infekciju).
Ako imate bilo kojih dilema ili pitanja u vezi ovog leka,obratite se Vašem lekaru ili farmaceutu.
Lek Vancomycin RIEMSER , kao i drugi lekovi, može da ima neželjena dejstva, mada se ona ne moraju ispoljiti kod svih.
Za evaluaciju neželjenih dejstava korišćene su sledeće učestalosti ispoljavanja: veoma česta (više od 1 u 10 tretiranih pacijenata)
česta (1 do 10 od 100 tretiranih pacijenata)
povremena (1 do 10 od 1000 tretiranih pacijenata)
retka (1 do 10 od 10.000 tretiranih pacijenata)
veoma retka (manje od 1 od 10.000 tretiranih pacijenata)
nije poznata (ne može se proceniti na osnovu raspoloživih podataka)
Posle oralne upotrebe:
Aktivna količina vankomicina, uzeta oralno obično ne prelazi iz digestivnog trakta u krv, tako se neželjeni efekti, koji se javljaju posle intravenske upotrebe obično ne dešavaju posle uzimanja oralno. Međutim, kod pacijenata sa izraženim zapaljenjem crevne sluznice, postoji mogućnost da se ponekad pojave klinički signifikantni nivoi u serumu posle ponovljenih oralnih doza, naročito ako je sve to praćeno oštećenjem bubrežne funkcije. Iz ovih razloga korisno je određivati nivo vankomicina u serumu kod ovih pacijenata. Takođe treba pratiti funkciju bubrega. Savetuje se praćenje čula sluha, naročito kod pacijenata sa već oštećenom funkcijom.
Pojačan rast neosetljivih patogena može da se desi u toku produženog tretmana. Lekar koji vodi terapiju mora biti obazriv na pojavu znaka superinfekcije.
Posle intravenske upotrebe objavljeni su sledeća neželjena dejstva:
Kratko posle brze infuzije vankomicina mogu se desiti alergijske reakcije (anafilaktoidne reakcije), uključujući pad krvnog pritiska, otežano disanje, koprivnjača ili svrab. Crvenilo gornjeg dela tela (''crveni vrat'' ili ''crveni čovek'') mogu se takođe javiti, kao i grč u grudima ili mišićima leđa. Po prestanku infuzije ovakve reakcije obično nestaju za 20 minuta do nekoliko sati.
Poremećaji na nivou bubrega i urinarnog sistema:
Oštećenja bubrega, uglavnom prepoznata po povećanim koncentracijama kreatinina i uree u serumu, su često primećeni , uglavnom kod pacijenata koi primaju velike doze vankomicina, primaju ga istovremeno sa aminoglikozidima ili je već postojala oštećena funkcija bubrega.
Vrlo retko su opisani zapaljenje bubrega (intersticijalni nefritis) ili akutno otkazivanje bubrega.
U većini slučajeva ove neželjene pojave se povlače posle prekida davanja vankomicina.
Pacijenti sa postojećim oštećenjem bubrežne funkcije ili istovremenim davanjem aminoglikozida moraju se pratiti i doze se moraju odgovarajuće podesiti a određivanje vankomicina u krvi se preporučuje u toku terapije.
Poremećaji na nivou uha i centra za ravnotežu:
Povremeno su prijavljena prolazna ili permanentna oštećenja funkcije sluha. Ovi pacijenti su primali velike doze vankomicina ili, dodatno, drugih ototoksičnih lekova, ili su imali oštećenu bubrežnu funkciju ili je već prethodno postojalo oštećenje sluha. Kod ovih pacijenata mora se redovno pratiti funkcija sluha.
Vrtoglavica i zujanje u ušima se javljaju povremmeno.
Poremećaji na nivou krvi i limfnog sistema:
Povremeno se dešava prolazni pad pojedinih krvnih ćelija (neutropenija). Obično se javlja jednu nedelju posle početka tretmana ili infuzije pri ukupnoj dozi koja prelazi 25 g. U većini slučajeva krvna slika se vraća na normalu po prestanku davanja vankomicina.
Vrlo retko se javlja reverzibilna agranulocitiza (pad specifičnih krvnih ćelija). Međutim u tom slučaju nije dokazana kauzalna veza sa tretmanom vankomicinom. Kod pacijenata koji uzimaju vankomicin u dugom periodu i primaju i druge lekove može doći do neutropenije ili agranulocitoze. Leukociti se moraju redovno kontrolisati.
Poremećaji drugih krvnih ćelija (trombocitopenija i eozinofilija) javljaju se povremeno a opisani su izolovani slučajevi leukopenije.
Reakcije preosetljivosti:
Često se može desiti osip na koži, kao i druge promene sa ili bez svraba.
Vrlo retko se dešava suzenje koje može da traje i do 10 sati i objavljeno je da je to u privremenoj vezi sa infuzijom vankomicina.
Povremeno se javljaju teške reakcije preosetljivosti sa simptomima kao što su groznica, drhtavica i zapaljenje krvnih sudova (vaskulitis). Moguće su i reakcije preosetljivosti svih stepena ozbiljnosti uključujući i šok. Teške anafilaktoidne reakcije, zahtevaju odgovarajuće hitne mere.
Prijavljene su kao retke, teške manifestacije na koži sa opštim reakcijama koje ugrožavaju život , kao što su: IgA-linearne dermatoze , eksfolijativni dermatitis, Stevens-Johnson's sindrom i Lyell'ov sindrom.
Gastrointestinalni poremećaji:
Retko - može se javiti mučnina.
Vrlo retko, opisan je pseudomembranozni enterokolitis kod pacijenata koji vankomicin primaju intravenski. Dolazi do pojave teškg perzistentnog proliva, u toku ili posle intravenske terapije, pri čemu se odmah mora primeniti odgovarajuća klinički efikasna terapija (videti deo 4.9 Sažetka karakteristika leka).
Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene
Zapaljenje vena (flebitis), koji se može javiti, izbegava se laganom infuzijom i razblaženim rastvorom (250-500 mg/100 ml) i promenom mesta infuzije. Neadekvatne ekstravaskularne ili intramuskularne injekcije dovode do bola, iritacije tkiva i nekroze.
Infekcije i infestacije:
Primanje vankomicina može da dovede do preteranog porasta ne-osetljivih bakterija i gljivica. Česta neželjena reakcija je oralna kandidiaza
Hepatobiliarni poremećaji:
Povećani enzimi jetre, izolovani slučajevi hepatitisa i žutice
Poremećaji nervnog sistema:
Može se javiti nesvestica. Primećeni su izolovani slučajevi poremećaja senzibilteta (parestezije), pospanosti, konvulzija, glavobolje i drhtanja. U izolovanim slučajevima opisani su konfuzija, halucinacije i uznemirenost.
Mere koje treba preduzeti ako se neke od neželjenih reakcija dese:
Sledeće, ekstremno retke neželjene reakcije, mogu u nekim situacijama da ugrožavaju život. Zbog toga, ukoliko se jave, morate se odmah javiti lekaru.
Pseudomembranozni kolitis:
U ovom slučaju lekar treba da prekine tretman vankomicinom i , zavisno od indikacija i potrebe odmah uvede odgovarajući tretman , npr. specifični antibiotici i hemoterapeutici sa proverenom kliničkom efikasnošću. Lekovi koji inhibiraju peristaltiku se ne smeju dati.
Teške akutne reakcije preosetljivosti (anafilaksa):
Ako se desi, lekar mora odmah da prekine davanje vankomicina i moraju se preduzeti druge mere propisane hitnim protokolima (antihistaminici, kortikosteroidi, simpatomimetici i ako je neophodno veštačko disanje).
Sindrom ''crveni vrat'' ili ''crveni čovek''
U toku, ili odmah posle brze infuzije vankomicina, mogu da se dese teške reakcije alergijske preosetljivosti (anafilaktoidne reakcije), uključujući pad krvnog pritiska, gubitak daha, raš i svrab. Crvenilo kože gornjeg dela tela ''crveni vrat'' ili ''crveni čovek'' takođe se javljaju kao i bol i grč u grudima i mišićima leđa. Kada se infuzija
završi, ove reakcije obično nestanu za 20 minuta ili nekoliko sati, bez nekih posebnih hitnih mera.
Ukoliko neko neželjeno dejstvo postane ozbiljno ili primetite neko neželjeno dejstvo koje nije navedeno u ovom uputstvu, molimo Vas da o tome obavestite svog lekara ili farmaceuta.
Lek čuvati van domašaja i vidokruga dece. Lek čuvati na temperaturi do 25° C.
2 godine.
Nemojte koristiti lek Vancomycin RIEMSER posle isteka roka upotrebe naznačenog na etiketi bočice i na spoljašnjem pakovanju kao : ''upotrebiti do''. Rok upotrebe ističe poslednjeg dana navedenog meseca.
Za intravensku infuziju, sveže pripremljen rastvor se mora upotrebiti odmah, zbog rizika od mikrobiološke kontaminacije u toku razblaživanja.
Za oralnu upotrebu, pripremljen rastvor se može čuvati u frižideru 96 sati.
Aktivna supstanca je vankomicin u obliku vankomicin-hidrohlorida. Jedna bočica sadrži prašak za rastvor za infuziju sa vankomicin-hidrohloridom u količini koja je ekvivalentna 500 mg vankomicina. (sa efikasnošću od bar 1,050 IU po mg supstance, računato na bezvodnu supstancu.)
Ostali sastojci su: hlorovodonična kiselina za podešavanje pH.
Prašak za rastor za infuziju je beo do slabo braon prašak.
Primarno pakovanje: staklena bočica sa gumenim zatvaračem i aluminijumskim (flip-off) poklopcem. U sekundarnom pakovanju se nalazi 5 bočica.
RIEMSER Arzneimittel AG
Greifswald-Insel Riems, An der Wiek 7, Nemačka
Beohem-3, d.o.o Trstenjakova 9.
11090 Beograd
Lek se može upotrebljavati samo u stacionarnoj zdravstvenoj ustanovi.
515-01-2774-10-001 od 09.09.2011.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Oralna upotreba:
Kada se rastvori, prašak vankomicina se može koristiti oralno za tretman određenih tipova inflamacije creva:
Antibiotski-udruženi pseudomembranozni enterokolitis (Clostridium difficile)
Stafilokokni enterokolitis
Kada se upotrebi intravenski, vankomicin nije efikasan kod ovih bolesti.
Intravenska infuzija:
Intravenska upotreba je ograničena na teške infekcije izazvane drugim patogenima koji su rezistentni na antibiotike, ili na pacijenate sa alergijom na beta-laktamske antibiotike.
endokarditis
infekcije kostiju (osteitis, osteomijelitis) i zglobova
pneumonija
septikemija, sepsa
infekcije mekih tkiva
Za preoperativnu profilaksu kada je pacijent pod rizikom od infekcije Gram pozitivnim patogenima, u kardiovaskularnoj hirurgiji, kao i hirurgiji kostiju i zglobova.
Antibakterijski spektar
Vankomicin je efikasan prema sledećim patogenima:
Aerobni i anaerobni Gram pozitivni sojevi kao što su Staphylococcus aureus, Staphylococcus epidermidis i druge koagulaza-negativne stafilokoke, Streptococcus pneumoniae, grupe A, B, C, D, E F, G streptokoke uključujući Streptococcus pyogenes, Enterococcus faecalis i Enterococcus faecium, Corynebacterium spp., Listeria monocytagenes, Clostridium spp., posebno C. difficile kao i Bacillus vrste.
Gram-negativne bakterije (npr.Enterobacteriaceae), mycobacteria, Bacteroides i gljivice su uvek ili uglavnom uvek rezistentni.
Porast slučajeva rezistencije uočen je u nekim zemljama, posebno na Enterococcus faecium. Multirezistentne vrste Enterococcus faecium posebno brinu.
Parcijalna ukrštena rezistencija može se javiti sa teikoplaninom.
Ako drukčije nije propisano, primenjuju se sledeća uputstva:
Pacijenti sa normalnom bubrežnom funkcijom
- Odrasli i deca starija od 12 godina
Uobičajena intravenska doza je 500 mg vankomicina, svakih 6 časova ili 1 g vankomicina svakih 12 časova.
Stariji pacijenti
Prirodno smanjenje glomerularne filtracije sa godinama može da dovede do povećanja koncentracije vankomicina u serumu ako se ne vrši usklađivanje doza (videti tabelu , oštećena renalna funkcija)
Deca (ispod 12 godina)
Uobičajena intravenska dnevna doza je 40 mg/kg, podeljena u 4 odvojene doze, tj. 10 mg/kg telesne mase svakih 6 časova.
Deca i novorođenčad
Doze mogu biti niže za mlađu decu i novorođenčad. Preporučuje se početna doza od 15 mg/kg i doza za održavanje od 10 mg/kg svakih 12 časova, u prvoj nedelji života i svakih 8 sati u toku prvog meseca. Praćenje koncentracija u serumu može biti potrebno.
Preoperativna profilaksa Predloženo doziranje:
Odrasli: 1 g vankomicina se daje i.v. pre hirurške intervencije (u toku uvođenja anestezije) i nekoliko doza od 1 g vankomicina i.v. u post-operativnoj fazi, zavisno od stepena i tipa hirurgije.
Deci : se daje 20 mg vankomicina /kg telesne mase i.v. u istim slučajevima. Pacijenti sa oštećenom funkcijom bubrega
Kod pacijenata sa oštećenom funkcijom bubrega, doze se moraju podesiti prema kapacitetu ekskrecije.
Određivanje koncentracija vankomicina u serumu može biti veoma korisno, naročito kod teško bolesnih pacijenata sa nestabilnim radom bubrega.
Za većinu pacijenata sa oštećenom renalnom fumkcijom, može se koristiti dole navedena tabela. Klirens
kreatinina se može odrediti ili aproksimativno izračunati. Ukupna dnevna doza vankomicina ( u mg) je aproksimativno 15 puta glomerularna filtracija (u ml/min).
Inicijalna doza treba uvek da bude bar 15 mg/kg.
Odrasli sa oštećenom funkcijom bubrega (prema Moellering i sar. Ann. Intern.Med. (1981), 94: 343).
Klirens kreatinina (ml/min) | Doze vankomicina (% od inicijalne doze) |
Iznad 100 | 100 |
90 | 90 |
80 | 80 |
70 | 70 |
60 | 60 |
50 | 50 |
40 | 40 |
30 | 30 |
10 | 10 |
Tabela se ne može primeniti kod pacijenata sa anurijom (gde praktično nema funkcije bubrega). Ovim pacijentima treba da se daju doze od 15 mg/kg, da bi se dostigle terapeutske koncentracije u serumu. Doze
za održavanje su 1,9 mg/kg/24 časa. Radi lakšeg doziranja kod odraslih pacijenata sa teškim oštećenjem bubrega, doze održavanja od 250 do 1000 mg se mogu davati u intervalima od nekoliko dana umesto dnevne doze.
Doziranje kod pacijenata na hemodijalizi
Kod pacijenata bez renalne funkcije, uključujući i pacijente na redovnoj hemodijalizi, može se primeniti sledeće doziranje:
Udarna doza je 1000 mg, doza održavanja 1000 mg svakih 7-10 dana.
Poluživot vankomicina je skraćen ako se u hemodijalizi koriste polisulfonske membrane (''high-flux dialysis''). Kod pacijenta koji su redovno na dijalizi, mogu biti potrebne dodatne doze održavanja.
Ako se samo zna koncentracija kreatinina u serumu, kreatinin klirens se može grubo izračunati po sledećoj formuli (prema Cockroft i Gault-u):
Kreatinin klirens [ ml/min]:
ClCR = težina [kg ] x ( 140- starost [godine]) A x serum kreatinin [mg/100ml]
A za muškarce = 72 A za žene = 85
Nivo kreatinina u serumu mora biti u korelaciji sa statusom stabilne renalne funkcije. U sledećim grupama pacijenata aproksimativni nivo je iznad stvarnog klirensa kreatinina u većini slučajeva: pacijenti sa obolelim bubrezima (šok, teško oštećenje funkcije srca, oligurija), gojazni pacijenti, pacijenti sa obolelom jetrom, sa edemima, iznureni ili neaktivni pacijenti. Gde god je to moguće, klirens kreatinina treba direktno odrediti.
Odrasli sa enterokolitisom obično uzimaju 500 mg do 2 g vankomicina dnevno podeljeno u 3 ili 4 doze. Deci
se daje 40 mg/kg telesne mase u 3 ili 4 doze.
Dnevna doza od 2 g vankomicina ne bi trebalo da se prekorači.
Oralna upotreba
Sadržaj jedne bočice sa 500 mg vankomicina se može rastvoriti u 30 ml vode i dati pacijentu da pije u podeljenim količinama ili preko gastričnog tubusa. Može se dodati korektor ukusa.
Intravenska infuzija
Parenteralno se vankomicin može dati samo kao spora i.v. infuzija (ne sme se preći 10 mg/min i pojedinačne doze ne manje od 600 mg u toku, bar 60 min). Pacijenti koji zahtevaju restrikciju tečnosti, mogu primati 1 g/100 ml. Pri ovim većim koncentracijama, rizik od simptoma povezanih sa infuzijom može biti povećan.
Pre upotrebe, prašak se rastvori u vodi za injekcije.
Dalje razblaživanje se radi u skladu sa sledećim instrukcijama. Rekonstituisan rastvor se mora dalje razblažiti sa kompatibilnim rastvorom za infuziju. Koncentracije vankomicina ne smeju biti veće od 2,5 -5 mg/ml.
Sadržaj jedne bočice se rastvori u 10 ml vode za injekciju i dalje se razblažuje do 100-200 ml sa drugim rastvorima za infuziju.
Trajanje tretmana zavisi od ozbiljnosti infekcije i njene kliničke i bakteriološke progresije. Kod enterokolitisa, vankomicin se daje oralno 7-10 dana.
Vankomicin se ne sme koristiti u slučaju preosetljivosti na vankomicin ili na bilo koji drugi sastojak leka.
U prisustvu akutne anurije ili prethodno postojećeg oštećenja kohleje, vankomicin se sme dati u infuziji samo ako je indikacija vitalna.
Vankomicin je ototoksičan. Njegova upotreba se zato mora izbeći kod pacijenata sa oštećenjem sluha. Ako je vankomicin potreban kod takvih pacijenata, moraju se razmatrati samo niže doze. Nivo u krvi se mora redovno pratiti i prema tome uskladiti doze. Početnoj gluvoći može prethoditi zujanje u ušima. Rizik od oštećenja sluha, veći je kod starijih pacijenata.
Ako se vankomicin koristi duže vreme ili istovremeno sa lekovima koji dovode do neutropenije, krvna slika se mora redovno pratiti.
Pedijatrijska upotreba: vankomicin se mora sa posebnom pažnjom koristiti kod prevremeno rođene dece i uopšte kod dece, jer renalna funkcija nije još u potpunosti razvijena i može doći do povećanja nivoa leka u serumu. Koncentracija vankomicina u krvi se mora pažljivo pratiti.
Anestezija: Upotreba anestetika u toku infuzije vankomicina može da dovede do raznih poremećaja uključujući hipotenziju, eritem, urtikariju i anafilaktičke reakcije. Ove pojave se mogu izbeći davanjem infuzije vankomicina bar 60 minuta pre uvođenja anestezije.
Tretman se mora stalno pratiti kod pacijenata sa oštećenom renalnom funkcijom.
Pseudomembranozni kolitis, koji može da ugrožava život, treba da se, razmatra u slučaju teške perzistentne dijareje. U takvim slučajevima se prekida terapija sa Vankomicinom 500 mg i , zavisno od indikacije uvodi se odmah, specifičan antibiotsko/hemoterapeutski tretman sa proverenom kliničkom efikasnošću. Lekovi koji inhibiraju peristaltiku ne smeju se uzimati.
Vankomicin se mora primenjivati sa oprezom kod pacijenata koji pokazuju reakcije preosetljivosti na teikoplanin, jer su prijavljene ukrštene alergijske reakcije između vankomicina i teikoplanina.
Ostale informacije
Jedan čas posle završetka infuzije terapeutski nivoi u krvi treba da su između 30 i 40 mg/l i najniži nivoi između 5 i 10 mg/l. Redovno praćenje nivoa u krvi je indikovano u slučajevima dugotrajne terapije, naročito kod pacijenata sa oštećenom funkcijom bubrega ili oštećenjem sluha, ili uz istovremenu primenu ototoksičnih ili nefrotoksičnih supstanci.
Kod pacijenata, koji primaju vankomicin, potrebno je vršiti periodične analize krvi, urina, funkcije jetre i bubrega.
Upozorenje:
Kod pacijenata sa inflamatornim infekcijama creva, mogu se desiti klinički signifikantne koncentracije u serumu posle oralnog uzimanja vankomicina, naročito ako su praćene oslabljenom renalnom funkcijom. U ovakvim slučajevima, mogu se desiti slične interakcije kao i posle intravenske infuzije.
Primena vankomicina i drugih potencijalno nefrotoksičnih/ototoksičnih lekova
Istovremena, ili neposredno posle, primena vankomicina i drugih potencijalno ototoksičnih ili nefrotoksičnih lekova može da poveća ototoksičnost i /ili nefrotoksičnost. Potrebno je pažljivo praćenje, naročito prilikom upotrebe aminoglikozida. Maksimalne doze vankomicina moraju se ograničiti na 500 mg svakih 8 sati.
Primena vankomicina i anestetika
Kada se istovremeno primenjuju vankomicin i anestetici, poznata je pojava neželjenih reakcija kao što su: alergijske reakcije, hipotenzija, crvenilo kože, eritem, urtikarija i pruritis (videti takođe odeljak Neželjena dejstva).
Primena vankomicina i mišićnih relaksanasa
Ako se vankomicin prima u toku ili neposredno posle operacije, zajedno , ili neposredno posle mišićnih relaksanasa (kao što je sukcinilholin) efekat neuromuskularne blokade može biti potenciran ili produžen.
Nema odgovarajućih podataka u pogledu bezbednosti primene vankomicina u toku trudnoće i efekata na fertilitet. Lek Vankomicin 500 mg bi se mogao dati ženi u toku trudnoće, samo posle detaljne studije rizika i koristi. Ispitivanja na životinjama nisu otkrila nikakve teratogene efekte.
Vankomicin prelazi u majčino mleko i zbog toga se u periodu laktacije sme koristiti samo ako drugi antibiotici ne deluju. Kod dece koja se hrane majčinim mlekom mogu se tada desiti poremećaji intestinalne flore sa dijarejom, kolonizacija gljivicama, kao i moguća senzibilizacija.
Nisu potrebne posebne mere predostrožnosti.
Za evaluaciju neželjenih dejstava korišćene su sledeće učestalosti ispoljavanja: veoma česta (≥1/10)
česta (≥1/100 i < 1/10) povremena (≥1/1000 i < 1/100) retka (≥1/10.000 i < 1/1000) veoma retka (< 1/10.000)
nije poznata (ne može se proceniti na osnovu raspoloživih podataka)
Upozorenje:
Kod pacijenata sa inflamatornim infekcijama creva, mogu se desiti klinički signifikantne koncentracije u serumu i posle oralnog uzimanja vankomicina, naročito ako su praćene oslabljenom renalnom funkcijom. U ovakvim slučajevima, mogu se javiti neželjena dejstva kao i posle intravenske infuzije.
Kratko posle brze infuzije vankomicina mogu se desiti anafilaktoidne reakcije uključujući pad krvnog pritiska, dispneu, urtikariju ili pruritis. Crvenilo gornjeg dela tela (''crveni vrat'' ili ''crveni čovek'') mogu se takođe javiti, kao i spazam u grudima ili mišićima leđa. Po prestanku infuzije ovakve reakcije obično nestaju za 20 minuta do nekoliko sati.
Ovakve neželjene reakcije dešavaju se retko posle spore infuzije, zato vankomicin treba, posle adekvatne rekonstitucije i razblaženja davati polako, tokom dovoljno dugog vremena (videti odeljak Doziranje i način primene).
Ako se vankomicin injicira brzo, za nekoliko minuta, može se desiti teška hipotenzija uključujući šok i (povremeno) može doći do zastoja rada srca.
Poremećaji na nivou bubrega i urinarnog sistema:
Oštećenja bubrega, uglavnom prepoznata po povećanim koncentracijama kreatinina i uree u serumu, su često primećeni, uglavnom kod pacijenata koji primaju velike doze vankomicina, primaju ga istovremeno sa aminoglikozidima ili je već postojala oštećena funkcija bubrega.
Vrlo retko su opisani zapaljenje bubrega (intersticijalni nefritis) ili akutno otkazivanje bubrega.
U većini slučajeva ove neželjene pojave se povlače posle prekida davanja vankomicina.
Pacijenti sa postojećim oštećenjem renalne funkcije ili istovremenim davanjem aminoglikozida moraju se pratiti i doze se moraju odgovarajuće podesiti, a određivanje vankomicina u krvi se preporučuje u toku terapije.
Poremećaji na nivou uha i centra za ravnotežu:
Povremeno su prijavljena prolazna ili permanentna oštećenja funkcije sluha. Ovi pacijenti su primali velike doze vankomicina ili, dodatno, drugih ototoksičnih lekova, ili su imali oštećenu renalnu funkciju ili je već prethodno postojalo oštećenje sluha. Kod ovih pacijenata mora se redovno pratiti funkcija sluha.
Vrtoglavica i zujanje u ušima se javljaju povremeno.
Poremećaji na nivou krvi i limfnog sistema:
Povremeno se dešava prolazna neutropenija. Obično se javlja jednu nedelju posle početka tretmana ili infuzije pri ukupnoj dozi koja prelazi 25 g. U većini slučajeva krvna slika se vraća na normalu po prestanku davanja vankomicina.
Vrlo retko se javlja reverzibilna agranulocitoza. Međutim, u tom slučaju nije dokazana kauzalna veza sa tretmanom vankomicinom. Kod pacijenata koji uzimaju vankomicin u dugom periodu i primaju i druge lekove može doći do neutropenije ili agranulocitoze. Leukociti se moraju redovno kontrolisati.
Trombocitopenija i eozinofilija javljaju se povremeno a opisani su izolovani slučajevi leukopenije.
Reakcije preosetljivosti:
Često se može javiti egzantem, kao i mukozne promene sa ili bez pruritisa.
Vrlo retko se dešava lakrimacija koja može da traje i do 10 sati i prijavljeno je da je to u privremenoj vezi sa infuzijom vankomicina.
Povremeno se javljaju teške reakcije preosetljivosti sa simptomima kao što su groznica, eozinofilija, drhtavica i vaskulitis. Moguće su i reakcije preosetljivosti svih stepena ozbiljnosti uključujući i šok. Teške anafilaktoidne reakcije, zahtevaju odgovarajuće hitne mere.
Prijavljene su kao retke, teške manifestacije na koži sa opštim reakcijama koje ugrožavaju život , kao što su: IgA-linearne dermatoze , eksfolijativni dermatitis, Stevens-Johnson's sindrom i Lyell'ov sindrom.
Mehanizam dejstva vankomicina se zasniva na inhibiciji reakcije transglikozilacije, zbog čega se prekursori
N-acetilglukozamin i N-acetilmuramična kiselina ne povezuju i ne mogu da se ugrađuju u zid ćelije bakterije pa dolazi do baktericidnog efekta.
Farmakokinetika/farmakodinamika
Efikasnost pre svega zavisi od vremena za koje nivo leka dostigne minimalnu inhibitornu koncentraciju (MIC) za određene patogene.
Mehanizam rezistencije
Rezistencija na vankomicin se može zasnivati na sledećim mehanizmima: Promena u strukturi ciljnog mesta
Ovaj oblik rezistencije se dešava zadnjih nekoliko godina, naročito kod Enterococcus faecium vrsta. Promena se
zasniva na zameni terminalne D-alanin-D-alanin funkcije u bočnom lancu murein prekursora sa D-Ala-D- laktatom, što uslovljava da je afinitet prema vankomicinu značajno redukovan. Enzimi odgovorni za novo- formiranu strukturu su D-laktat dehidrogenaza ili ligaza.
Kod streptokoka smanjena osetljivost ili rezistencija na vankomicin je usled prekomerne produkcije murein prekursora za koje je vankomicin vezan.
Postoji parcijalna ukrštena rezistencija između vankomicina i teikoplanina, glikopeptidnog antibiotika.
Donja granica osetljivosti
Vankomicin se testira serijom standardnih rastvora. Određene su sledeće minimalne inhibitorne koncentracije za osetljive i rezistentne patogene:
EUCAST (Testiranje po Evropskom komitetu na antimikrobnu osetljivost)
PATOGEN | OSETLJIVOST | REZISTENCIJA |
Staphylococcus spp. | ≤ 4 mg/l | > 8 mg/l |
Enterococcus spp. | ≤ 4 mg/l | > 8 mg/l |
Streptococcus spp. (Grupe A,B,C,G) | ≤ 4 mg/l | > 4 mg/l |
Streptococcus pneumoniae | ≤ 4 mg/l | > 4 mg/l |
Druge streptokoke | ≤ 4 mg/l | > 4 mg/l |
Donja granica za nespecifične vrste | ≤ 4 mg/l | > 8 mg |
Učestalost pojave stečene rezistencije u Nemačkoj
Učestalost stečene rezistencije može da varira lokalno i tokom vremena. Zbog toga su lokalne informacije o statusu rezistencije potrebne, naročito za adekvatan tretman teških infekcija. Ako je status lokalne rezistencije takav da je uspešnost vankomicina pod znakom pitanja, treba tražiti savet od terapeutskog eksperta. Naročito u slučaju ozbiljnih infekcija ili neuspešne terapije, treba da se uradi mikrobiološka dijagnoza sa potvrdom patogena i njegove osetljivosti na vankomicin.
Učestalost stečene rezistencije u Nemačkoj na bazi podataka tokom 5 godina, i nacionalnog projekta i studija za
praćenje rezistencija (Decembar 2008.).
UOBIČAJENO OSETLJIVI SOJEVI |
Aerobni Gram-pozitivni mikroorganizmi |
Corynebacterium jeikeium |
Enterococcus faecalis |
Staphylococcus aureus (uključujući meticilin rezistentne sojeve) |
Staphylococcus epidermidis |
Staphylococcus haemolyticus |
Staphylococcus hominis |
Streptococcus agalactiae |
Streptococcus dysgalactiae subsp. equisimilis (streptokoke grupe C i G) |
Streptococcus pneumoniae |
Streptococcus pyogenes |
Streptococci viridans |
Anaerobni mikroorganizmi |
Clostridium difficile |
Peptococcus spp. |
Peptostreptococcus spp. |
Sojevi kod kojih stečena rezistencija može da predstavlja problem u toku primene |
Aerobni Gram-pozitivni mikroorganizmi |
Enterococcus faecium |
Prirodno rezistentni sojevi |
Sve Gram-negativne bakterije |
Drugi mikroorganizmi |
Chlamydia spp. |
Chlamydophila spp. |
Legionella pneumophila |
Mycoplasma spp. |
Vankomicin se brzo distribuira u skoro sve tipove tkiva. Slične visoke koncentracije kao u plazmi dostižu se u pleuralnoj, perikardijalnoj, ascitnoj i sinovijalnoj tečnosti, kao i u miokardijumu i srčanim zaliscima.
Podaci o koncentracijama vankomicina u kostima jako variraju. Ako nema zapaljenja, vankomicin prolazi krvno-moždanu barijeru samo u neznatnoj količini.
Vankomicin je u plazmi 55% vezan za proteine. Samo mala frakcija se metaboliše. Posle parenteralne primene, skoro se kompletno izlučuje , kao mikrobiološki aktivna supstanca, glomerularnom filtracijom preko bubrega (75-90% za 24 časa). Biliarna ekskrecija je zanemarljiva (manje od 5% u bilo kojoj dozi).
Kod pacijenata sa normalnom renalnom fumkcijom, polu-život vankomicina u serumu je oko 4-6 (5-11) h i 2,2-3 h kod dece. U slučaju oštećene renalne funkcije, poluživot vankomicina se može produžiti i do 7,5 dana..U takvim slučajevima, u toku terapije indikovano je praćenje koncentracije vankomicina u plazmi zbog njegove ototoksičnosti.
Srednje koncentracije u plazmi posle i.v. infuzije 1 g vankomicina u toku 60 minuta su oko 63 µg/ml na kraju infuzije, oko 23 µg/ml posle 2 časa i oko 8 µg/ml posle 11 časova.
U studiji Boeckh, Lode i saradnika (Antimicrob.Agents Chemother. 32 (1988):92-95), srednje plazma koncentracije posle i.v. infuzije 500 mg vankomicina u toku 60 minuta bile su oko 32 mg/l na kraju infuzije, oko 13 mg/l posle 1 časa i oko 5,7 mg/l posle 4 časa.
Klirens vankomicina iz plazme otprilike korelira sa stepenom glomerularne filtracije. Ukupni sistemski i renalni
klirens vankomicina može biti smanjen kod starijih pacijenata. Metabolički klirens izgleda je vrlo nizak. Do danas nisu identifikovani metaboliti vankomicina kod čoveka.
Ako se vankomicin da intraperitonealnim putem u toku peritonealne dijalize, oko 60% prelazi u sistemsku cirkulaciju u toku 6 časova. Posle i.p. primene 30 mg/kg dostiže se nivo u serumu od oko 10 mg/l.
Pri oralnoj upotrebi, resorpcija vankomicina, koji je jako polarizovan, praktično se ne dešava. Po oralnoj primeni vankomicin se pojavljuje u aktivnoj formi u fecesu i otuda predstavlja pogodan hemoterapeutski agens za pseudomembranozni kolitis i stafilokokni kolitis. Posle ponovljenih oralnih uzimanja vankomicina, mogu ponekad da se jave signifikantne koncentracije u serumu kod pacijenata sa aktivnim pseudomembranoznim enterokolitisom.
Vankomicin prolazi placentu i pojavljuje se u majčinom mleku.
Akutna toksičnost
LD50 ( u mg/kg) | |||
i.v. | i.p. | oralna upotreba | |
miš | 489 | >5000 | |
pacov | 319 | 2218 | |
pas | 292 | ||
zamorac | 737 |
Posle letalnih doza, pacovi i miševi su umrli odmah posle tretmana od toksičnih manifestacija centralnog nervnog sistema, dok su psi umrli nekoliko dana kasnije od oštećenja bubrega.
Hronična toksičnost
Kod pacova, posle datih dnevnih oralnih doza između 375 i 3000 mg/kg telesne mase u toku 35 dana, primećeni su retikulocitoza i limfocitopenija kod doza ≥ 1500 mg/kg u poređenju sa kontrolnom grupom a smanjena slezina i timus pri dozama ≥ 750 mg/kg telesne mase. Pri svim dozama javljalo se smanjenje ukupnih proteina, glukoze i holesterola u serumu, kao i histološke promene u mukoznom epitelu slepog creva.
Intravenske doze od 25 mg/kg kod pasa i 50 mg/kg kod majmuna kao i 50 mg/kg kod mačke davale su reakcije na mestu primene. Doze ≥50 mg/kg i.v. kod pasa i ≥350 mg/kg i.p. kod pacova pokazale su se nefrotoksičnim.
Mutageni i tumorigeni potencijal
Vankomicin nije ekstenzivno ispitivan na mutagene efekte. Rezultati dosadašnjih testova su negativni. Nema odgovarajućih podataka iz dugoročnih studija na životinjama o tumorogenim potencijalima vankomicina.